Dubrovčanin pred penziju preselio u Trebinje, kaže da nije imao izbora

– Rođen sam u Dubrovniku i cijeli sam život proveo unutar zidina. Pred penziju sam, supruga je teško bolesna, jedan sin je s nama, drugi se, razumljivo, želi osamostaliti i zasnovati obitelj. S djevojkom je bio podstanar i stan plaćao 3.000 kuna.

No, kako je dobio otkaz stana jer se vlasnik odlučio iznajmljivati turistima, u gradu nije nije mogao pronaći novi. Svi smo živjeli u nevelikoj kući s mojom sestrom i koliko god razmišljao, nisam iznalazio način kako pomoći djeci. Jer, nekom ko je kao ja sad na birou rada, stan je u Dubrovniku nemoguća misija.

Provjeravao sam: skupi su i Neum i Herceg Novi, ali je 2017. supruga na internetu pronašla u Trebinju novoizgrađeni stan od 78 kvadrata po cijeni od samo 50 hiljada evra! Nekako istovremeno smo dobili malo nasljedstvo, a novac se već počeo topiti, teška srca smo se odlučili za taj izbor. Za podrum i garažno mjesto platili smo još 5 hiljada evra, a sin je pronašao majstore i sve za samo mjesec dana riješio, plativši za novi namještaj i svim novim uređajima potpuno opremljeni stan samo 15 hiljada evra!

Priča nam ovo za „Dubrovački vjesnik“ Dubrovčanin koji je, uz napomenu kako to uopšte ne krije, jer svi njegovi prijatelji i komšije znaju da živi u Trebinju, zbog mogućih zluradih komentara „hejtera“ ipak zamolio za anonomnost te dodao:

– Pred selidbu, cjelu noć nisam spavao. Ponovno sam vagao argumente za i protiv te odluke, mislio se je li moglo drugačije. Ali, porodica je zajednički odlučila: nećemo prodavati djedovinu tj. stančić na Sv.Mariji. Jer, nakon podjele bi za taj novac vjerovatno mogli kupiti dio stana u Mokošici, ali kako dalje živjeti i otplaćivati kredit? Hiljade se pitanja rojilo u glavi, a vidio sam kako ni ukućani nisu mirno spavali uoči krupnog životnog preokreta. Razmišljali smo iznova šta će biti u novoj sredini, šta nas čeka? Ali, preselili smo, snašli se, mlađi je sin kasnije postao šef jednog restorana i tetka mu je prepustila svoj dio u onoj kućici gdje sad živi s djevojkom. Ima pristojnu platu i pomaže nam. Premda u Trebinju imam i rodbinu, godinama nismo baš održavali bliske kontakte te nam je ispočetka bilo vrlo teško.

– Svako malo sam išao u grad /Dubrovnik/ da vidim prijatelje i rodni grad. Vukla me nostalgija. Još nisam navikao na život ovdje, fale mi grad /Dubrovnik/ i društvo, zbog korone i svega duša me boli. U zgradi sam se sprijateljio s dvojicom komšija koji mi mogu biti sinovi. Kad me jače uhvati nostalgija, prošetam sa sinom koji živi sa mnom, ali ne mogu sa suprugom jer je teško bolesna. Život se premda promijenjen iz korijena, postupno normalizovao. Blizu su trgovine i tržnica, vikendom se družim sa sugrađanima koji dođu ovdje.

Vjerujem da ću uskoro, s penzijom, kako-tako ovdje normalno živjeti. Već sada znam: dole ne bih mogao. Primjera radi: ovdje /Trebinje/ su struja, internet i ostale režije barem duplo jeftinije, sve to me ni zimi ne dođe 150 KM, a u gradu /Dubrovniku/ nikad ispod 1.500 kuna! Istina je: već sam mnoge upoznao, snalazim se, voće i povrće, kafići i restorani su jeftiniji…Ali, fale mi grad i staro društvo, teško mi je bez njih – dodaje uz uzdah dok krišom, kao da sklanja pramen kose s lica, briše oči koje su zasjale neobjašnjivom tugom.

Izvor: Dubrovački Vijesnik

1 Komentar

  1. Nostalgija,a ko nije osjetio taj osjećaj,nelagodu i tugu ne zna šta je to.Moj dom kao da nije moj,moj krevet,moje stvari,knjige…Ljudi neki drugi i oni dobri i oni loši.Sunce,nebo i vazduh nekako su drugačiji.

    Postoji jedna nezaboravna kancona „Storia d’emigrante“ koja govori o građanima juga Italije koji su početkom 20. vjeka napuštali svoje domove u cilju opstanka i preživljavanja i plovili preko atlantika u nepoznato u obećanu zemlju. https://www.youtube.com/watch?v=bm0OxL5yeyE

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.