Neću da sadim krompir, ima u hipermarketu

Neću da sadim krompir, ima u hipermarketu. Neću da kupujem novine, ima na internetu. Neću da idem pješke, imam auto. Neću da ložim drva, grijaću se na struju. Neću da… Ima tu da se nebraja, ihahaaa.

Sve imamo, sve nam je dato, sve to koristimo. Jeste da košta, ali pomaže, život čini lakšim. Tako je, uostalom, i u cijelom svijetu. Pratimo trendove! Doduše, u većem dijelu svijeta ih je malo lakše pratiti. Malo…

Sada ćemo zajedno zaploviti brodom zvanim – teorija zavjere! I stvarno, da li su te teorije zavjere i dalje produkti mašte, ako ih potkrijepimo činjenicama, realnim pretpostavkama i sl.? Ne bi trebale biti, problem je jedinka koja ne želi da razmišlja. A razmišljanje, u svakom slučaju, ne škodi. To vam dođe kao bodibilding za kefalo (mozak). Ako ne razmišljaš svojim mozgom i kupiš samo gotove definicije koje ti neko namjerno ili zlonamjerno plasira, on ti zakržlja, dobiješ atrofiju kefala.

Neću pisati dug članak jer on je namijenjen onim čiji je mozak na putu da atrofira, a takvi, po pravilu, ne vole da čitaju. Lakše im je da gledaju sličice i videa, ili onu legendarnu emisiju u 19.30 –  Centralni TV Dnevnik! Ma, tu ti kažu sve što treba da znaš. Šta će ti mozak pa da čiteš između redova? Jok! Jadno mi je što je armija takvih, i kod nas i u svijetu. Oni drugi, nažalost malobrojni, znaju o čemu pišem. Spremni? Idemo!

Dakle, namjerno ili zlonamjerno – otupjeli smo. Hajde, sjetite se samo koliko ste znali brojeva telefona svojih prijatelja i rodbine u eri telefona sa brojčanikom? Koliko ih sada znate u eri tač skrina? Nikoliko! U vrh glave, 3-4. Da vam nabrajam na koje ste sve načine otupjeli i zaglupjeli? Sa vama, tako otupjelim, lako je manipulisati. Najbolje sredstvo manipulacije su mediji, TV, internet portali, novine… Tu vas za sekundu nalože. Plasiraju vam neprijatelje, ubijede vas da vam je dobro, ubijede vas da ste neko i nešto ako navijate za njih. Nauče vas da im morate slijepo vjerovati. I vi im vjerujete. Vjerujete im da smo najljepši, najpametniji, najjači. Da smo sa njima na jedinom pravom putu, da bez njih nema budućnosti, da će nas svi karati ako nas oni ne budu branili.

I onda, desi se vježba. Uleti ti S.F.O.R. u grad! Rasporede se po svim ćoškovima i sve blokiraju. Niko ne zna šta se dešava, ko bravi pitamo jedan drugog šta je? Kažu – vježba. Vježba niskog intenziteta. A grad paralisan! Reko’ sebi šta bi bilo da je malo višeg intenziteta? Garantovano bi nam isključili internet! A bez interneta – kako da javimo braći u susjednom gradu da je kod nas vježba S.F.O R.-a? Pa telefonom! E jes, digitalna centrala, sve ide optičkim vodovima, nema više bakarnih žica. Ni ona ne može bez interneta. Nema interneta – nema telefona. Nema interneta – nema ni mobilnih! Pukli smo ko tromblon! Havarija opšta.

Ali eto, to je ipak bila samo vježba, bila i prošla. Za tih nekoliko sati pokazali su nam da smo definitivno okupirana zemlja. Ništa ne možemo. Ali, dali su nam mobilne telefone, internet, navigacije da se ne izgubimo, svašta nešto su nam dali. Dali nam da koristimo, a oni da upravljaju njima i u svojim rukama drže daljinski sa jednim dugmetom, ON/OFF. Kad to skontah, shvatih koliko smo jaki, nezavisni, sve naj naj.

Ko nas je doveo u tu situaciju? Pa mi! Kako? Pa tako, volimo da se kurčimo! Da se kurčimo jer su nam rekli da treba da se kurčimo! Rekli nam oni kojima vjerujemo, a uvijek smo nekom više vjerovali nego samima sebi.

Svašta mi je tih dana prošlo kroz glavu. Šta bi bilo da nije bila vježba? I da nije bio S.F.O.R. nego neki drugi tvor? I da nije trajalo samo pola dana? Ugase ti struju, a ti nemaš drva. Ugase ti struju, otopi ti se zamrzivač. Ugase ti struju, ne radi hipermarket. Ne radi hipermarket, nema krompira. A ti sa sela doš’o u grad da živiš u 50 kvadrata, dok ti je njiva u ledini? Umjesto da se boriš da ti ovi sa TV Dnevnika naprave dobar put pa da živiš i praviš pare na selu i ko hadžija ih trošiš u gradu (k’o što bogataši žive u truloj Americi), ti radiš u nekoj fabrici i potrošiš platu za 10 dana na fuckin’ režije? Jok, ti podržavaš ono što ti oni kažu.

Prave nam zgradurine dok narod odlazi. Prave nam visoke, srednje i osnovne škole, vrtiće, a djece nema. Više nas se kopa nego rađa! A te škole ćemo da nazivamo po raznim dobrotvorima, neimarima, vizionarima i kojekakvim titularima? Pa moji titulari, evo vam ideja za Trebinje i okolinu! Izbušite Leutar, napravite tunelčinu i dobar put kojim ćemo stići na Ljubomir za 10 minuta! Ljubomir je bogatsvo kao Popovo polje! Oživite napušteni Ljubomir. Napravite dobar put do dna Dživara. Dole kuće i sela zjape poluprazne, a ljudi iz tih sela životare po Trebinju. Oživite Dživarsko polje. Oživite Popovo polje. Udružite se pa isto uradite u cijeloj Hercegovini. Narod će vas po dobru upamtiti, u narodne pjesme ćete ući i vijekovima kroz njih živjeti. Svojoj djeci će vaša imena davati. Hoće 100%! Ugledaće se na vas i u ostalim dijelovima Republike nam Srpske, a nakon toga i ovi iz Federacije. Uh, ovo je sad baš teorija zavjere, neću više, prećerah.

Ispade predugačak članak, ali imao sam najbolju namjeru. Tj. imao sam namjeru da vam kažem kako smo se olako odrekli stvari na koje možemo uticati, a prihvatili one kojima drugi mogu uticati na nas. Možda je malo otišlo u drugom smijeru, ali to je to. Imam ja još svašta nešto da vam pišem i uskoro ću se javiti sa novim idejama. 🙂

Aj’ vidimo se.

Piše: MOMČILO

Leutar:Net