U početku bješe Kamen

Kamen…jedna riječ koja opisuje čitav život jednog Hercegovca. Kamen nam je kolijevka, kameno nam ognjište, na kamenu se rađamo, na kamenu spavamo.

Kuće su nam kamene, kamen nam je astal. Kamen nam je međa, kamen nam je ograda i odbrana. Kamen nam je prva olovka, kamen nam je prva igračka. Na kamenu prva slova pišemo. KAMEN NAM JE SUDBINA. Kamen ti je orjentir, kamen ti je putokaz, kamen ti je imendan.
Čitav život sa kamenom, i na kraju opet pod kamen, onaj najteži- mermerni.SVE NAM JE KAMENO OSIM SRCA.
Mi život ne možemo zamisliti bez kamena. I kad nam kamen upadne u cipelu, žao nam ga izvaditi. No’ ga nosaš i ljubomorno čuvaš, jer on tebi pripada. Da je mislio kome drugo, u njegovu bi cipelu upao, odista.
On ti je neka vrsta amajlije, ili porodični album, posebno ako đe odeš u tuđinu. Čini ti se takvog kamena niđe nema. Ovi ostali mu nisu ni prinijeti. Ma poznao bih ga među gomilom drugog kamenja. Još ako je kojim slučajem, onaj bilećki, dovoljno je da ga spazim krajičkom oka i da ti odmah kažem đe je izvađen. Ne trebam dva put’ pogađati! Nama, i kad, kamen padne sa srca nađu ga u bubregu, neće taj daleko.
A ŠTA BI HERCEGOVAC ČINIO U RAJU, AKO KAMENA TAMO NEMA!?
Možda je nekome kamen samo kamen, ali ne i nama.Nama je kamen saputnik i sagovornik. Nijem a priča, slijep a vidi, gluv a sluša. Najmilije mi je sa kamenom zboriti, kad u njega imam povjerenja. Stanemo ovako jedan naspram drugog i siti se ispričamo. Za razliku od ljudi kamen ćuti. A nakon razgovora sa nekim ljudima čovjek osjeti potrebu da prijateljski pomiluje kamen, rukuje se sa drvetom i sa puno poštovanja skine kapu pred magarcem.
I zato kad me neko pita sa kim pričam, ja kažem sa kamenom.
Sa kamenom, na kamenu, pričam svoju priču.

Autor: Marko Nikčević / Slobodna Hercegovina