Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini – iliti osveta loših đaka

Obrazovanje bi trebala da bude osnova bilo koje vrste socio-ekonomskog razvoja i rasta. Kroz obrazovni sistem se u društvu, barem bi trebale, usađuju kulturne i socijalne vrijednosti, stvara osnova za ekonomski napredak.

Obrazovanje bi trebala da bude osnova bilo koje vrste socio-ekonomskog razvoja i rasta. Kroz obrazovni sistem se u društvu, barem bi trebale, usađuju kulturne i socijalne vrijednosti, stvara osnova za ekonomski napredak. Uzmimo na primjer pojedine razvijene zemlje gdje djeca dobijaju opisnu ocjenu iz empatije; gdje učitelji, nastavnici i profesori mogu da budu isključivo najbolji od najboljih, odnosno nakon srednje škole ovaj poziv je rezervisan za 10% najboljih ukoliko to žele… Na prvu bi naš narod rekao „glupost“, ali  da li je zaista tako? Poredimo li nekada sebe i njih, gdje smo stali, šta nam ne valja, može li se promijeniti. Vidimo li manjkavosti našeg sistema?

Obrazovni sistem ne samo u BIH nego i u zemljama regiona je katastrofalan. Ne računajući samo stare i oronule škole, hladne učionice zimi i vrele kao pretis lonac sa prvim jačim majskim suncem, sale za fizičko vaspitanje koje prokišnjavaju i nisu uslovne za bilo kakav rad, čučavce u toaletima… Materijalni nedostaci se lako daju sanirati, međutim šta je sa onim suštinskim. Šta je sa kvalitetom prosvjetnih radnika, udžbenika, gradiva koje se uči… Pa krenimo redom.

Iz moje srednje škole učiteljske i srodne fakultete su upisivali samo oni koji nisu imali druge ideje šta da upišu, a kako je u mjestu odakle poticem veći broj učitelja i prosvjetnih radnika bio pred penzijom svi su to vidjeli kao idealnu priliku da se zaposle (ne osuđujem ih zbog toga). To su većinom, uz pojedine izuzetke naravno, bile osobe koje su srednju školu jedva završile uz poprilično loše vladanje, vrlo niskog nivoa opšte kulture i kulture ponašanja. Završiše oni učiteljski fakultet u jednom obližnjem većem gradu sa dva Univerziteta, vratiše se nazad da budu učitelji djeci i da ih uče slova i brojeve, kud sreće da ih trebaju samo to učiti. Veliki broj njih je bio i ostao i poprilično lošeg morala, lošeg sistema vrijednosti… Čini mi se da je moja generacija bila jedan od prvih svjedoka urušavanja obrazovnog sistema. U tom periodu se već polako prestajalo paziti ko se zapošljava u školama, kakvo je ponašanje tog osoblja,  kakvo im je znanje, kako se ophode prema djeci, šta im pričaju, čemu ih uče osim gradiva iz knjige… Kako sada vidim  to je postalo još i gore. Kada uveče vidite jednog prosvjetnog radnika iz srednje škole kako se pijan tetura po lokalu u koji izlaze i njegovi učenici, kada profesor iz srednje škole oženi bivšu učenicu sa kojom je bio u vezi dok mu je još bila učenica, a niko na to nije reagovao, niti uprava škole niti njegove kolege, kada se prilikom zapošljavanja prednost daje partijskoj pripadnosti, kada se budući učitelj ne zna pravilno potpisati pa miješa slova latinice i ćirilice ili ime napiše malim slovom, šta i očekivati… Postalo je poprilično jasno, poziv i zanimanje prosvjetnog radnika, koji je jedan itekako odgovoran i težak posao, polako gubi smisao i suštinu. Jer sve dok neko na svoj posao gleda isključivo kao izvor zarade (što je nažalost ovdje postao slučaj), a ne sreće i zadovoljstva, stanje u obrazovnom sistemu će se samo pogoršavati.

Nažalost i kvalitet udžbenika nije ništa bolji. U susjednoj nam Srbiji je bila afera kada se kao citat u udžbeniku srpskog jezika pojavio stih iz Cecine pjesme. Pretpostavljam da je i kod nas takvo stanje. Nekada smo imali po jednu knjigu za svaki predmet i to je bilo sasvim dovoljno. Danas svaka knjiga ima svoje dodatke, priručnike, vježbanke itd… Zašto? Da nam djeca budu pametnija, da im učenje bude lakše? Mislim ipak da ne. Ovo stanje u obrazovanju se dodatno otezava i time sto se kvalitet samog gradiva pogorsava kao i metode rada sa ucenicima i/ili studentima. Meni je lično poražavajuće da se tek na mojoj 4-oj godini fakulteta neko iskreno potrudio da me nauči da razmišljam, da diskutujem, da pišem eseje i naučim kako da zastupam svoje mišljenje. Pritom sam imao sreću jer je taj profesor predavao na nekim zapadnim univerzitetima i donio nam je njihov sistem rada. Na njegova predavanja su svi išli i niko nije izostajao, i nije pravio pauze, a nama nije bilo dosadno.

Knjiga koja je puna samo nabrojanih činjenica, koje dijete mora da nauči napamet jer jedino tako može da dobije ocjenu, je beskorisna. Još ako pritom dodate i lošeg nastavnika, ne može biti gore. Knjiga i nastavnik bi trebalo da budu ti koji će podstaknu učenike da razmišljaju (na kraju krajeva da ih na to natjera), da podstakne njihovu maštu, jer pobogu nismo svi od sebe znatiželjni, nečiju znatiželju bi trebalo i probuditi. Jer kakve koristi bilo ko od nas ima što smo učili napamet sastav tkiva, ili dijelove ćelije iz Biologije, ako smo ih nakon što smo dobili ocjenu zaboravili, ako nismo uzeli mikroskop pa pogledali tu ćeliju i učili dijelove na „živom“ primjeru, ako nas iz biologije niko nije odveo u prirodu da nam pokaže kako izgleda neka biljka, ako iz hemije nismo odradili niti jedan eksperiment, a morali smo da naučimo napamet atomske brojeve elemenata i formule pojedinih kiselina, ako neko ima 5-icu iz geografije, a da pritom ne zna da pokaže Tihi okean na karti svijeta… Zbog ovakvog načina rada i lošeg sistema svi smo na gubitku. Nivo opšte kulture je sve manji, znanje sve lošije, djeca sve nekulturnija, stanje u društvu sve gore. Djecu niko ne uči da se u autobusu ustaju starijima, trudnicama i invalidima, da ne bacaju smeće naokolo, da pomognu čovjeku ako padne na ulici, ne uče se empatiji, niko ih ne uči da nije lijepo varati, da nije lijepo biti nepošten, da treba voljeti i poštovati svoju državu, možda upravo zato što oni koji bi trebalo da ih uče tome se tako ne ponašaju. Ovaj vid ponašanja čak postaje i ismijavan i nepoželjan. Djeca uče samo gradivo, a budimo realni – to je ipak najlakše. Ovo je sve, što bi jedna moja prijateljica rekla: „Osveta loših đaka. “ Zaista i jeste. Ovo nije svaljivanje krivice na prosvjetne radnike već kritika sistema koji je do ovoga doveo.

Iako se dičimo djecom koja osvajaju medalje na međunarodnim olimpijadama iz matematike, fizike i drugih oblasti ipak je to najvećim dijelom stvar njihovog intelekta, a manjim dijelom obrazovnog sistema. Na kraju krajeva da i jeste do obrazovnog sistema, nikada se ne zapitamo gdje su sada oni. Pa svi su otišli iz države jer ovdje nemaju perspektive, nemaju adekvatnu podršku daljem razvoju, nemaju stipendija, nemaju ništa, a stranci ih jedva dočekali i uzeli ih u trenucima kada je trebalo  da krenu da stvaraju najviše i da najviše doprinose društvu.

Naravno ima tu još mnogo toga o čemu bi se dalo raspraviti. Međutim, ovo su neke osnovne stvari koje su itekako uticale na loše stanje našeg obrazovnog sistema. Škole bi trebalo da budu mnogo više od pukih institucija gdje će djeca jedino da uče gradivo napamet. Jer sve ono što roditelji propuste da nauče djecu, a to su neke osnovne društvene vrijednosti, bi se trebalo ispraviti u školi. Nažalost to nije tako.

Posmatrajući naše društvo, ono sve više i više tone, sistem vrijednosti je poremećen i ne ispravlja se već se još više krivi. Ukoliko bismo sada željeli nešto da ispravljamo, trebalo bi da krenemo od obrazovnog sistema i tek za 15-ak godina bismo mogli da vidimo rezultate. Međutim, to se nažalost ne dešava već ide u suprotnom pravcu. Možemo se mi rugati Japancima što djeca u školi čiste svoje učionice i održavaju higijenu, što djeca u Holandiji imaju opisnu ocjenu iz empatije, ali pogledajmo gdje su oni, a gdje smo mi i sve će nam biti jasno.

Nedavno sam pričao sa prijateljicom koja je radila u jednoj školi i pričala mi je kakve je sve torture prošla jer je željela nešto da promijeni. Pričam redovno i sa roditeljima osnovaca koji muku muče sa školama koje im djeca pohađaju. Počev sa vršnjačkim nasiljem, nezainteresovanosti sistema da bilo koji problem riješi. Imali smo Mahira, imali smo Aleksu i pitam se koliko još djece bi trebalo da imamo da bi se nešto promijenilo? Da konačno shvatimo da nam je sistem loš i zaostao i da se nešto pod hitno treba mijenjati. Iskreno, mislim da će nazalost proći jos puno vremena dok se nešto ne promijeni, dok prioritet ne bude da se djeci obezbjedi novac da bi otišla na takmičenje iz znanja ili sportsko takmičenje umjesto da se otvara 300 m asfaltiranog puta i biće nam ovako…

 Ja nemam djecu, nisam ni oženjen, ali posmatrajući iz ove perspektive pitam se da li želim da sutra moje dijete pohađa naše škole, da odrasta ovdje? Zapitajte se i vi!

Izvor: Glooga / Buka blog

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.