Mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Napali smo i devastirali rođenu zemlju

Kažeš voliš ovu zemlju, voliš rijeke i ravnice, mora i planine, prirodu. I onda frljacneš taj ćik od cigare ili čep u tu istu prirodu koju tako voliš.

Naše lokalne zajednice preko određenih operatera i sakupljača pokušava da uspostavi sistem reciklaže. Možda ne zato što ih zakon, a i brojne direktive i potpisani sporazumi na to primoravaju, već možda zato što stvarno postoje pojedinci koji žele da konačno postanemo društvo koje se odgovorno ponaša prema životnoj sredini. Ti pokušaji uspostavljanja sistema nisu uravnoteženi i variraju od opštine do opštine, od dijela grada, pa i do zajednice etažnih vlasnika i na kraju samih pojedinačnih domaćinstava. 

Međutim, dok više od 50% Banjalučana, po mojoj slobodnoj procjeni,  ima pristup jedinicama za recikliranje, iako nisam upoznata da li su rađena takva istraživanja, vjerujem da se više od 95% reciklažnih materijala jednostavno baca. 

Svake godine bacamo toliko papira, metala, hrane i plastike, da možemo da zaradimo sami sebi da imamo fond za vanredne situacije ili za pomoć ugroženim porodicama i slično. A i da ne dobijamo nikakvu finansijsku korist od toga, zar ima veće satisfakcije kad radiš nešto za dobrobit sebe, društva i prirode koja te okružuje.

Zar je lijepo gledati onoliko smeće nakon dešavanja u gradu? Zar je lijepo vidjeti smeće u rijekama u prirodi, na ulici…? 

Sve je do nas i do našeg stava. Takvi prizori i tekstovi će dobiti stotine komentara, “Katastrofa”, “Užas”, “Zar je moguće” i najčešći su oni koji pozivaju da se nađe krivac i koji pozivaju na linč. Dobiće i poneki tužni emotikon ili onaj ljuti  … i tu se sva priča završava. A šta oni rade po tom pitanju? Da li reciklirate? Da li svojim primjerom pokušavate ukazati i pokazati? Da li pokupite nekad kese, flaše i konzerve na koje naiđete u prirodi ili na cesti? 

Ili  kada već imamo postavljene kontejnere za reciklažu, sa vrlo preciznim uputama šta ide u njih … samo zavirite u one postavljene u kampusu ili bilo gdje u gradu, vidjećete šta se tu sve nalazi. O čemu onda govorimo? O nepostojanju infrastrukture ili bezobrazluku, nekulturi, nevaspitanju, nezainteresovanosti, nebrizi …

Imamo i onih mrguda ili, što bi nove genereacije rekle, hejtera, koji kažu “Ma, da, vidio sam ja da to sve na kraju završi u istom kamionu, zašto onda da se ja uopšte trudim?” Nije nam teško ponijeti gajbu praznih flaša piva i ostaviti je i uzeti punu, ali nam je teško u ceker staviti prazne plastične boce i ubaciti u odgovarajući kontejner. Ne usput, već namjenski da to uradite, jer znate da ste bar nešto učinili za svoju zemlju. Da, za svoju zemlju. 

Kako na svom Univerzitetu predajem predmet koji se zove Ekološko obrazovanje, jedno od pitanja koje je redovno na testu je: “Objasnite kako zaštitu životne sredine povezujemo sa pojmom patriotizma?”

Danas se patriotizam ne mjeri spremnošću da braniš zemlju od neprijatelja, jer mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Mi smo je napali i devastirali. Kažeš voliš ovu zemlju, voliš rijeke i ravnice, mora i planine, prirodu. I onda frljacneš taj ćik od cigare ili čep u tu istu prirodu koju tako voliš. Patriotizam je danas zaštita prirode i životne sredine. Kako je moguće da nešto što kažeš da voliš ti mijenjaš, prilagođavaš i na kraju uništavaš?

Po društvenim mrežama smo imali priliku da vidimo slike Japanaca koji dolaze da bodre svoj tim, pa ostanu i očiste stadion, a došli su „u goste”.  Vidjeli smo da je grupa Japanaca koji su došli u Sarajevo turistički zastali i za čas se organizovali da pokupe razbacano smeće na koje su naišli. Niko im nije platio za to i niko ih nije natjerao na to. To su naučili u svojoj zemlji i to je način razmišljanja i svijesti. A mi treba da odemo u drugu zemlju i da tamo poštujemo postavljena pravila, jer će te kazniti ako to ne radiš ili vidiš kako ostali rade, pa tebe bude sramota da radiš drugačije i kada ne znaš zašto oni to tako rade.

Koji je razlog za to  i šta se može učiniti? 

Na kraju, sve se svodi na obrazovanje i način na koji svako od nas tretira materijale koji se mogu reciklirati, jer smo izgleda u vaspitanju zakazali. Iako imamo sve više i nacionalnih i međunarodnih inicijativa za recikliranje, recikliranje ne može postići svoju svrhu, a kamoli svoj puni potencijal ako publika tih inicijativa nije svjesna njene važnosti. 

I sve počinje od rane dobi. Recikliranje ne bi smjelo biti hobi kojeg bi ljudi mogli pokupiti u svojim dvadesetim godinama, to bi trebao biti refleks razvijen što je prije moguće. 
Sa infrastrukturom u školama smo počeli i danas većina škola, barem u Banjaluci ima postavljene kontejnere za reciklažu.  Međutim, na institucionalnom nivou u RS mnogim školama nedostaju resursi i razmišljanje u pravcu ekologije i zaštite živorne sredine, pa samim tim i recikliranja. U udžbenicima u osnovnoj i srednjoj školi zaštita životne sredine je na marginama, to su zadnje lekcije do kojih se često i ne stigne ili se obrađuju dobrovoljno kroz sekcije. Nemam ništa protiv vjeronauke, ali mi je apsurdno da je, recimo, vjeronauka obavezna, a da zaštitu životne sredine nemamo ni kao ponuđen izborni predmet. Ne učimo djecu kakve im opasnosti sve prijete i kako da u datim reaguju. Džaba im i matematika i engleski i bilo koji drugi predmet ako ne budemo imali čistog vazduha da dišemo i čiste vode da pijemo i zdrave hrane da jedemo. Bez vode i vazduha, nema ni budućnosti.

Nismo uspjeli da  izgradimo održivu budućnost i  da očuvamo sredinu za našu djecu, ali sa tom djecom možemo da izgradimo održivost i popravimo naše greške. Naučimo sa njima da budemo patriote. Da to što volimo i čuvamo. 

Svijest mnogih u ovoj zemlji u vezi sa zaštitom prirode, a samim tim i njenoj i našoj zaštiti, trenutno je na vrlo niskom nivou. Jer, dovoljno je da prođete ulicama bilo kog grada  ili prigradskog naselja ili duž puteva i da samo malo “otvorite oči” i gledate.

Širom svijeta, obrazovanje o životnoj sredini, odnosno okolišu je više projekt nego konstanta. Isto je i sa reciklažom. Njemačka, Južna Koreja, Slovenija i Austrija imale su najveću stopu recikliranja u 2016., a jedan od razloga njihovog uspjeha je to što su ulagale u obrazovanje svojih građana od rane dobi. 

Devedeset šesta konferencije o životnoj sredini u Stokholmu pozvala je na razvoj ekološkog obrazovanja kao jednog od najkritičnijih elemenata sveopšteg napada na svjetsku ekološku krizu. Obrazovanje o životnoj sredini mora biti široko zasnovano i čvrsto povezano sa osnovnim principima iznesenim u Deklaraciji Ujedinjenih nacija o novom međunarodnom ekonomskom poretku. Upravo u tom kontekstu, moraju se postaviti temelji za globalno obrazovanje o okolišu, koje će omogućiti razvoj novih znanja i vještina, vrijednosti i stavova, u cilju boljeg kvaliteta životne sredine za sadašnje i buduće generacije koje žive u tom okruženju.

Izvor: Slobodanka Pavlović / Buka

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.