Protojerej Danilo Dangubić: Danica

Prošle godine sam mnogo teže obilazio domove u parohiji. Nisam bio u kondiciji. Potonjih par mjeseci igram fudbal, lakše se krećem. Ove godine ću pokušati da se odlučnije borim sa ljenošću.

Upravo sjedim u fotelji, držim daljinski, listam kanale i već pola sata ne mogu da se odlučim na šta bih od ponuđenog obratio pažnju. Iako je vrijeme pred spavanje, odlučio sam da se natjeram da opišem nešto što mi se danas dogodilo. Međutim, hoću nekako da napravim uvod u ovo svjedočanstavo, a pitam se hoće li mi trebati puno vremena?!

Želim, spretno ili ne, da opišem jedan događaj iz moje skromne parohijske službe u Istočnom Sarajevu koji se zbio u dva čina, najprije u februaru prošle, 2017. godine, a potom u istom mjesecu ove 2018. godine.

Februar 2017. godine, ulica Hilandarska, neki od ulaza sa parnim brojevima. Idemo pomoćnik i ja redom. Jedan u nizu stanova i naravno, zvonce kao naš najbolji drugar u sezonu blagosiljanja domova.

Naredu je stan broj trinaest. Pozvonili smo. Neko je otključao i odškrinuo vrata. Da li je ženski glas rekao “uđite”, da li sam čuo “produžite”, ne znam, bilo je nešto na “ite”!?

Štošta sam s druge strane vrata čuo za ove tri godine u Istočnom Sarajevu, u svakom slučaju ništa me ne bi iznenadilo.

Ušli smo nespretno, sudarili smo se, stali u hodnik i čekali reakciju gospođe koja je otvorila i koja se povukla u dnevnu sobu da nešto pospremi.

-Samo naprijed!

Shvatili smo da smo dobrodošli i krenuli smo da se izuvamo.

U stanove ne ulazim obuven. To je prilično nezgodno izvesti u dvadesetak domova dnevno, ali s obzirom da se moja parohija sastoji od apsolutno novih stanova sa mnogo dječice koja puzaju po podu odlučio sam da nikad i ni u čiji stan ne ulazim obuven. Taj moj “zavjet” bio je velika obaveza za mog pomoćnika. Međutim, navikao se. Takvu smo i obuću nabavili. Šunjalice, tako je moj drugar-sveštenik Dražen zvao svake od mojih parohijskih cipela. Same su spadade sa nogu i same se obuvale što se ono kaže. Da nisu bile toliko poslušne “davao bih im otkaz” veoma brzo.

Znalo mi je biti neprijatno kad bih čuo odnekud kritiku kolega, lokalnih sveštenika kako je taj moj “običaj” ustvari nešto nepotrebno, neki nonsens. Dodatno bi me rasrdilo kad bih čuo kako neki od njih, u pokušaju da me iskritikuju, toj temi dodaju religioznu notu i neko naivno polureligiozno tumačenje. Prizvuk nedostojanstvenosti vezan za hodže i za “muslimanske adete” bio je takođe čest opis te moje prakse. Meni je ustvari kroz glavu prolazilo samo jedno, higijena. A Bog voli urednost, čistoću i pažnju. Ja sam u te domove ipak dolazio kao predstavnik mog “Dobrog i Pedantnog Poslodavca”, Gospoda nad vojskama koji je u domove u koje je ulazio najvjerovatnije ulazio skromno obuven, ali se dosta puta vjerujem desilo da je iz domova izlazio opranih nogu, ne rijetko opranih skupocenim mirisima.

Ko zna gdje bih ja došao opisujući moju naviku da se izuvam dok blagosiljam domove. Brzo ću prestati. “Popovi se ne izuvaju”. To je već bila osveštana fraza. Koliko li je takvih fraza Isus demantovao razmišljao sam. Mnogo. Dosta često bih tu frazu čuo od domaćina na ulazu u dom. Onda bih se našalio:

-Hoćete li da se vratim da vam pošaljem pravog popa?

Evo prestajem. Neću više pisati o toj mojoj praksi. Ispade da sam veliki dobrotvor zato što izuvam “šunjalice”, koje uostalom, kako rekoh, same s nogu silaze, a da moje kolege nisu obazrivi ljudi, iako su većinom bolji od mene po svemu.

U jesen, 2015. godine, sam dobio na opsluživanje ovu veliku parohiju u Istočnom Sarajevu. Nije uopšte lako posjetiti više od hiljadu domova kada za tu cifru čovjek mora pozvoniti na makar pet hiljada vrata. More nepregledno. Useljeno, neuseljeno, podstanari, privremeni, studenti, vojnici, poneki muslimani, katolici (oni me većinom prime u svoj dom), stan na dan, firme i ustvari mnogo, kao što rekoh, mnogo stanovništva koje se u ovaj novi divni kutak ulica Spasovdanska i Hilandarska slio iz raznih krajeva Hercegovine i Sarajevsko-romanijske regije.

U Gacku sam se umorio. Obilazio sam oko 650 domova. Veliki broj sela, a pola od tih domova bilo je u samom gradu. Sjećam se mnogo živopisnih scena. Gradili smo mnogo hramova. Međutim, bio sam se umorio. Istočno Sarajevo mi je u tom smislu nekako došlo pod nogu, ali pod tu nogu sam imao da pređem mnogo stepenica i da pozvonim na mnogo vrata. S obzirom da blagosiljanje domova ovdje zna da traje po tri mjeseca, dosta često sam sanjao po svu noć kako zvonim na vrta i čekam da mi neko otvori.

Sve manje imam snage da popisujem ljude i situacije koje zatičem. Katkad mi poneka zanimljiva životna priča i srdačan prijem daju snagu i svaki put nastavim marljivo da bilježim sve po redu. Tako je i ove godine. Ako i ne zapišem, a ono zapamtim potrebno i nepotrebno unutar nekog doma ili nečijeg srca u koje sam zavirio. Mnogo ljudi najvjerovatnije pomisli da je logično to što pamtim i najmanje pojedinosti iz prošlogodišnjih posjeta jer ne mogu ni pretpostaviti sa koliko se ljudi u toku jedne godine susretne sveštenik i još ako je starješina velike crkve u obnovi.

Sav ovaj uvod koji je u odnosu na osnovnu priču veoma opširan i reklo bi se nimalo neophodan zapisujem kako bih se nekada kada ovo i sam budem čitao u kratkim crtama podsjetio službovanja po košnicama istočnosarajevske novogradnje.

Dakle, “samo naprijed”! Tu sam stao. Ipak je ono bilo “uđite” i ipak je ta žena htjela da dođemo jer je kako kaže već na ulazu u zgradu vidjela uredno postavljenu najavu za današnju sveštenikovu posjetu domovima.

-Za razliku od juče, gospođo, danas imamo sreće. Gdje god smo pozvonili neko nam je otvorio. Neverovatan procenat. Nasmijah se.

Njeno poluuplakano lice odmah mi je reklo da joj ipak nije do šale. Određeni teret joj nije dozvoljavao da se nasmije iako je pokušavala da da sve od sebe i da projavi iskrenu dobrodošlicu. Ona je učtiva, kulturna, gostoljubiva, draga, ali nevesela i tako sve ove očigledne divne osobine, upakovane u otmene manire, ne mogu da se izvuku ispod tog tereta.

-Ja sam Jovana. Znam Vas iz crkve. Mi smo podstanari, a moj muž nije Srbin. Ima li to veze? On je Čeh. Jeste li trebali ući? Moj muž kaže da ne vjeruje “ni u jednog od bogova”. Ja vjerujem i molim se. Dođem često na Liturgiju.

Bilo je previše tema u jednom obraćanju. Nekako ih je moj umorni mozak ipak obradio.

-Čeh? Prekinuh je. Uvijek sam na prvenstvima u fudbalu navijao za Češku, ako me pitate zašto, pojma nemam, nešto mi ta Češka zvuči blisko. Ma, ne vjerujemo ni mi u Bogove, jedva i u Ovoga Jednoga. Naravno da smo trebali ući.

Izmamih joj osmjeh.

-Ali njemu će biti drago što ste došli. Hvala Vam.

Sjetih se kako sam u nedjelju u besjedi ispričao onu anegdotu iz života američkog profesora astrofizike koji se gnuša na praznovjerja, a drži potkovicu iznad ulaznih vrata u svoju spavaću sobu. Na pitanje njegovog prijatelja zašto to drži kad u to ne vjeruje on je odgovorio kažu da je odgovorio da ne vjeruje, ali da je čuo da iako ne veruješ ta potkovica može da pomogne.

Zato smo se momentalno pomoćnik Dejan i ja pogledali. Simpatično.

Čeh sa nekim hazburškim prezimenom ne vjeruje u “bogove”, ali za svaki slučaj biće mu drago. Toliko to u meni pobuđuje najradosnijih osjećanja one drage naivnosti i dobrote i prostora za Boga, ovoga moga koji voli što se izuvam kad ulazim u domove.

Jovanu, lijepu i stasitu ženu od nekih svojih trideset sedam-osam godina, zbunjenu i pomalo uzbuđenu, zamolio sam da donese kuhinjsku krpu i da pripremimo obred opet po nekom mom ukusu koji sam odavno navikao. Dok je donosila vodu, so i ulje i dok je pomoćnik iz naše torbice -od fotoaparata- vadio svijeću, kadionicu, briket, tamjan, epitrahilj, krst… ja sam po domu prikupljao voće bombone, ikonice, knjižice, suvenire, prsten sa dragim kamenom koji stajao tu na stolu, bakin mali kip Franje Asiškog i neki ostroški molitvenik tako da je prizor na stolu bio ustvari dobro upakovan efekat čak i za potištenu Jovanu.

Kad sam bio đakon govorio mi je, sjećam se, otac Veljko iz Gacka da je neobično važno da makar taj kratki obred u kući izgleda lijepo jer mnogim ljudima koji ne idu u crkvu na taj način momenat posjete sveštenika nije više trenutak nego “vječnutak”. Tako sam zapamtio taj predivni izraz “vječnutak” koji me obavezuje da od osvećenja vodice pravim kreativni događaj iako nekad možda i pretjeram.

-Oče, mogu li ovo fotografisati?

-Da. Svakako.

Dok je fotografisala sto i donosila cvjetiće iz trpezarije da ga dodatno ukrasi ote joj se nešto što joj je izgleda to jutro bilo sasvim obuzelo misli.

-Moram Vam nešto reći. Skoro petnaest godina nemamo djecu. Ne mogu više. Zadnje tri godine jedva idem na posao. Maločas sam Vam jedva otvorila. Ali sad me je ovo šarenilo baš razbudilo.

Shvatio sam. Teško nosi tu muku i ko zna šta još. Nekako neposredno pred obred učinje mi se suvišnim da bilo šta govorim. Onako, pomalo zatečen rekoh joj:

-Veliki je Bog sejo, hajde da se pomolimo.

Toplina kojom smo se molili bila je nesvakidašnja. Trudio sam se da budem tu. Svuda se osjećao naboj silnih pokušaja da se i Jovana moli, naročito za to što joj je veoma važno. Zagledao sam se u jednu ikonicu Presvete Bogorodice u vitrini. Kao da mi je ta relikvija govorila da je svesrdno uključena u naše vapaje. Na kraju obreda sam se okrenuo, ne znam sa kakvim pravom, Jovanu jako zagrlio i rekao joj:

-Očigledno, nešto moraš promijeniti u životu.

Začuđeno me je upitala:

-Na primjer šta?

-Najprije da malo podigneš roletne da malo više svjetlosti uđe u ovaj stan. Prilično je mračno.

-Uredu. Upravu ste. Upravo tako. Lijepo se pomolismo oče. Šta sam Vam dužna?

-Da podigneš roletne.

-Uredu.

Iskreno se nasmijala ovom mom odgovoru. Obradovala me je ta ozarenost lica koju nismo zatekli kada smo došli.

Dok smo se obuvali i kretali dalje u stan je ušao njen muž. Čovjek od svojih četrdesetak godina. Srednjeg rasta. Plav i prilično njegovan. Obrazovan i veoma ljubazan što se dalo primetiti iz samo nekoliko rečenica koje smo razmjenili.

-Tomaš.

-Danilo.

-Drago mi je.

-Čujem da ste Čeh? Upravo čitam jednu knjigu od nekog Vašeg sunarodnika i imenjaka, knjiga se zove “Strpljenje s Bogom”.

-Lijepo. Strpljenja nam nedostaje na sve strane.

-Da.

-Odavno ste ovdje?

-Da. Moj djed je doselio u Sarajevo.

-Lijepo. Šta da Vam kažem “Pomaže Bog ili  Zbogom”. Prebrzo živimo.

-Da. Baš prebrzo. Zbogom oče. Hvala Vam što nas niste izostavili. Jovana često ide u crkvu. Samo da znate, najvjerovatnije nećemo biti u narednom periodu ovdje. Selimo se u Mađarsku. Takav je moj posao. Ako uspijemo ostati pet godina to će biti dobro, ako ne vratićemo se za godinu dana. Čeka me ovdje posao. Srećno.

-Hvala Vam.

Otišli smo taj dan dalje. Nekako mi bijaše krivo što te ljude vjerovatno neću više vidjeti. Kao da sam ih dobro poznavao. Jovanina muka i iskrenost bili su potresni, ali mene uvijek dodatno potrese kada neko kaže da ide odavde. Možda zbog nečega iz djetinjstva, ne znam zašto, ali ništa me ne potresa kao nečiji odlazak, odakle god.

Mjesecima potom znao sam da pomislim na Jovanu i Tomaša. Padao mi je na pamet i onaj obred, ikonica, prsten koji je stajao na stolu iz ko zna kojeg razloga i ukupna scena koja je odisala čežnjom.

Danas sam opet, godinu dana i možda više nakon onog susreta sa njima, obilazio domove sa istim pomoćnikom i sa istim cipelama koje me još uvijek dobro služe. Torbu smo promijenili u međuvremenu. Opet ne liči na “popovske” torbe, opet je od fotoaparata, ito nekog boljeg. Najavili smo se uredno sa žutim papirom na ulazu jer je on uočljiviji od običnog-bijelog. Inovacija reklo bi se. Jedan od parohijana se prije par dana našalio:

-Pope, nabavio si žute plakatiće, da to nije neki popust ili gratis obred kao u Konzumu kad izlože cijene?

-Nije. Sad je skuplje. Skuplji papir pa ti vidi šta ćeš, hoćeš li se brukati za deset maraka gore dole.

U svakom slučaju sve više ljudi doseljava u ovo mjesto. Pozitivan prirodni priraštaj. Upoznati taj narod gotovo je nemoguće. Ima smisla ovo što se najavljujemo i što razgovoramo s ljudima. Na Liturgijama je osjetno prisutan sve veći broj ljudi raznih životnih dobi. Sajt koji smo napravili, redovna “vjeronauka za odrasle”, vizit kartice, pa evo i plakati na ulazima, i to još kad su žuti, sve to mora da ima neke vajde. Opet sam opširan.

Dakle, najavili smo se i ušli u tu zgradu u ulici spasovdanskoj u sasvim nov ulaz koji još uvijek nije završen. Na interfonu ne stoji ni jedno prezime, ali sam prije par noći vidio da je u nekim stanovima upaljeno svjetlo i tako smo odlučili da i u tom ulazu probamo naći nekoga. U ovom današnjem ulazu sve je mirisalo na lak i farbu i na onaj, neko bi rekao, teški zadah neuseljenog koji se meni sasvim slučajno dopada jer me podsjeća na dane kada sam se oženio, osamostalio i ušao u jedan takav stan sa istim mirisom. Dvadeset stanova novogradnje. Na nekim vratima piše prezime na nekim ništa, pred nekima ima otirač, pred većinom nema, neko zvonce radi neko ne,  ali mi idemo redom. Prva tri sprata niko nije otvorio. Imali smo još dva.

-Hoćemo li Dejo?

-Ma hajde kad smo tu.

Na broju trinaest napokon neko ima u stanu. Nakon što smo drugi put pozvonili neki ženski glas nas je zamolio da sačekamo minutu.

-Naravno, hvala.

Otvorila nam je djevojčica od petnaestak godina i zamolila nas da samo budemo tiši jer njena tetka upravo uspavljuje bebu i nada se da će brzo doći iz sobe.

-Jedva sam čula zvonce. Tetka je rekla da je vidjela plakat i da obavezno otvorim. Doselili su prije pet dana. Oprostite oče što je sve ovako u neredu. Stižu im stvari.

Dejo je sasvim hladnokrvan i po automatizmu počinje da zapovijeda:

-Hajde ti seko nama donesi kuhinjsku krpu, vodu, malo soli…

Dok sam vadio papirić za evidenciju na vratima se pojavi žena koja mi je odnekud poznata i u roku od desetak sekundi shvatih da je to Jovana koju sam prošle godine u sasvim drugačijem izdanju zatekao i vidno stariju nego sad. Vrijeme je u njenim očima imalo nepravilan tok i na mah mi bijaše jasno da je to tetka koja se doselila i koja uspavljuje bebicu i koja je rekla da obavezno uđemo u stan i …

Mogao sam u tom trenutku zaplakati, ali to ne bi bilo fer.

-Vi ste…

Dejan je naravno krenuo da izleti kao što mu se umjelo desiti, ali ja sam ga samo pogledao i on nije završio misao.

-Oče, vratili smo se, ako se sećate nas mi smo oni Čeho-srbi. Zasmija se grohotom. Ma, nemam pojma, Česi, Srbi, Mađari, nomadi, vjernici, nevernici, kako hoćete.

-Vi ste Jovana?

-Da.

-Mnogo puta ste mi pali na um ove godine. Kako na Liturgiji tako i kad prođem hilandarskom.

-I Vi ste nama. Vjerujte.

Počeli smo da razgovaramo. Zapanjilo ju je kako se sjećam svakog detalja iz toga stana i iz našeg prošlogodišnjeg razgovora, kako se sjećam susreta sa Tomašom u hodniku i najave da se sele, najvjerovatnije trajno.

-Bili smo deset mjeseci u Pešti, potonja dva mjeseca u Beogradu. Nismo uspjeli u Mađarskoj, ali slava Bogu ovdje smo se napokon skrasili. Vrijedilo je pokušati. U Beogradu sam prije četrdeset dana rodila Danicu. Kada je doktorica u porodilištu rekla sestri da podigne roletne u sobi u kojoj smo ležale nas tri porodilje pali ste mi na pamet. Sjećate li se šta ste mi rekli kad ste prošle godine izlazili iz našeg stana?

-Da. Naravno. Moj posao je da se svega sjećam. Znate čega se još sjećam, a što ne pomenusmo maloprije?

-Čega?

-Prstena na stolu. Potresao me je. Bili ste tužni, gotovo uplakani, a prsten je stajao na stolu. Tada sam pomislio da ne samo što je u pitanju patnja koja Vas petnaest godina muči, već sam mislio da ni brak nije uredu. To me je nekako zaboljelo.

-Jao. Da. Sjećam se. Znate kako, ja kad se nasekiram imam neku sklonost da mi oteknu prsti i onda moram da skinem prstenje. To je sigurno bilo to. Zanimljo da Vam je to zapalo za oko. Hodite da vidite Danicu, popijemo nešto u njeno zdravlje, pa da osveštamo stan. Sasvim je nov.

Ušli smo u sobu. Dana je spavala. Bože, koliko radosti u odnosu na onaj prošlogodišnji susret. Imao sam samo ikonicu proroka Danila, to sam uvijek nosio sa sobom. Dejo se sjetio da od juče u džepu možda imam i igračkicu “Sunđer Boba”. Naišli smo prije nekoliko dana na akciju u nekoj prodavnici igračaka. Mali “Sunđer Bobovi” i “Lignjoslavi”, junaci iz popularnog crtaća dobro su nam došli da ih dijelimo djeci po parohiji. Kupili smo četiristo komada. Jednog malog “Boba” i ikonicu stavio sam pored Danicinog jastuka.

-Danica se zove. Evo joj ikonicu njenog imenjaka.

-Da oče. To sve vrijeme želim da Vam kažem. Da je bila muško zvala bi se Danilo. Tako je rekao moj muž. A imam još nešto da Vam kažem. Tomaš je prilikom poslovnog putovanja u Rumuniju upoznao nekog našeg monaha, divnog čovjeka, u kontaktu su. Tomaš je prije pola godine kršten u Pravoslavnoj Crkvi u Beogradu. Dali su mu ime Toma. Mnogo me je to obradovalo. Idemo skupa na službe.

-Predivno. Mnogo ste me obradovali. Hoćete li mi zamjeriti ako Vas upitam nešto indiskretnije?

-Ne. Molim Vas, recite!

-Da li ste u Budimpešti ili u Beogradu išli na veštačku oplodnju ili tako nešto?

-To ću Vam pričati kada nas troje jedno veče dođemo na večernju službu, samo nam recite kada ste u crkvi? Sve je bilo prirodno i spontano. Bili smo odustali i nekako nismo ni planirali više da posjećujemo ljekara.

Dodatno sam bio zatečen i u toj mjeri blagodaran Gospodu i Majci Božijoj.

Sjetih se one neke Tomašove živahnosti.

Prošao mi je kroz misli naš kratak razgovor i knjiga Tomaša Halika koja nosi naziv “Strpljenje s Bogom” i toliko toga još, ali nisam htio da ulazim dalje u razgovor sa Jovanom. Ionako je bilo dovoljno utisaka za ovu posjetu domu koji smo osveštali s tri vidne razlike u obredu. Pored svega što se zateklo na stolu Jovana je stavila i “Sunđer Boba”, na papiriću je stajalo i ime Danica, a prsten je sada bio na njenoj ruci. Otišao sam opet u sobu i pokropio Danicu po glavici. Pozdravili smo se sa njih tri, zakazali susret prekosutra na večernjem i polako krenuli dalje.

Danas nikog više nismo našli u onom ulazu. Dejo kaže da je ovo ipak bio jedan “uspješan dan”. Juče smo blagoslovili dvadeset jedan dom, a danas jedan, međutim, bilo je neobično radosno.

Sve ovo sada zapisujem u jednom dahu. Iako je veoma kasno, čini mi se da moram da ispišem svoj utisak do kraja i to sa svim onim uvodom koji je možda opširan, ali je ipak poslužio da upotpuni jednu priču.

Nisam ovo ni u primisli pripisao svojoj “svetosti” ili bilo kakvoj sposobnosti. Naprotiv. Čak ovaj događaj ne vidim kao nešto što bi trebalo da bilo koga začudi. Nisam sklon bilo kakvim ezoterijama i u potpunoj prirodnosti želim samo da se radujem još jednom u nizu svjedočanstava kako život živi u svoj svojoj punoti. Da sam htio da opišem samo jedno čudo Božije, opisao bih neku od atraktivnijih priča koje su mi se desile u životu ili koje sam čuo od kolega sveštenika. Opisao bih nešto što sam sreo, čuo, vidio u Ostrogu, Cetinju ili Tvrdošu. Nisam ovo ispisao kao opis čuda, niti čudo u mom životu zauzima takvu ulogu. Život sam po sebi jeste čudo. Bogu je svakako sve moguće. Za mene bi bilo čudnije da Bog ne interveniše u našoj svakodnevnici, u mnogim situacijama i na mnoge načine. Ovo sam ispisao kao predivno iskustvo koje ilustruje dinamiku parohijskog života i kao ohrabrenje da i ujutro opet mogu da uzmem onu torbicu, obujem “šunjalice”, napunim džepove “Sunđer Bobovima” i ikonicam proroka Danila, pozovem Dejana i da opet u dvije smjene zvonimo po haustorima novogradnje istočnosarajevskog pčelinjaka.

Za kraj ovog iskustva čini mi se važnim da naglasim kako je neophodno da bez obzira jesmo li sveštenici, poštari, moleri ili ljekari, jedni drugima u kućama i dušama podižemo roletne kako bi Bog mogao da djeluje, jer On je svjetlost i svaka tvarna svjetlost jeste samo slika Njegove vječne svjetlosti. U ovom domu koji sam opisivao zasijala je Danica i samo će Gospod znati zašto je osvanula nakon toliko vremena i tolikog iščekivanja. Tomaš je postao Toma, a Tomu apostola mi ne slavimo zato što nije povjerovao u Hristovo Vaskrsenje, naprotiv, već zato što JESTE povjerovao, ali u svoje vrijeme.

3.25h, 13. 2. 2018. godine, Istočno Sarajevo;

protojerej Danilo Dangubić

2 KOmentara

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.