NENAD STOJANOVIĆ PURKE: Trebinje i Leotar imaju posebno mjesto u mom srcu

Ako pitate bilo kojeg ljubitelja fudbalske Premijer lige Bosne i Hercegovine da vam nabroji tri najbolja napadača koji su igrali u elitnom rangu bh. fudbala sigurno će vam kao jednog od njih spomenuti Nenada Stojanovića.

Iako ima 40 godina legendarni Purke i danas igra fudbal u “Zoni Beograd” za ekipu Leštane. Aktivno nastupa i za veterane Crvene zvezda, a za Sportske.ba govorio je o karijeri, prodici, Želji, Premijer ligi, najboljim igračima protiv kojih je igrao…

Gdje je danas i šta radi Nenad Purke Stojanović?

– U Beogradu sam sa suprugom i troje djece. Jelena supruga, kćerke blizankinje Tea i Mia i sin Lazar. Kćerke, koje imaju 13 godina, igraju odbojku u Vizuri, a sedmogodišnji sin je krenuo mojim stopama i igra u Crvenoj zvezdi. Što se mene tiče igram “Zonu Beograda” u ekipi Leštane, te za veterane Crvene zvezde. Imam i školu fudbala Bubamara koja broji 120 djece i raduje me što imam priliku raditi sa mališanima.

Imali ste bogatu karijeru. Jeste li zadovoljni i da li je moglo više?

– Zadovoljan sam karijerom, ali naravno da je moglo i bolje. Imao sam tu “nesreću” da sam igrao u jakoj Zvezdi. Imao sam strašnu konkurenciju. Tu su bili Nikola Žigić, Marko Pantelić, Dragan Mrđa, ali i pored toga sam se izborio za dobru minutažu i dobrim igrama ostvario transfer u belgijski Genk gdje sam uspješno igrao i bio baš zadovoljan. U Belgiji su mi se rodile i kćerke tako da mogu da kažem da sam zadovoljan.

Pratite li bivše klubove?

– Pratim naravno i Genk, Luch Energiy, Leotar, ali i ostale klubove. Na Marakani sam domaćin tako da ne propuštam nijednu utakmicu voljenog kluba.

Sa Leotarom ste osvojili historijsku titulu prvaka BiH. Kako pamtite period u Trebinju?

– Vrijeme provedeno u Leotaru pamtim kao najljepšu godinu u mojoj karijeri. Ne samo što smo osvojili titulu nego što i dan danas idem u Trebinje. Tamo sam stekao mnogo prijatelja i rado se vraćam u taj grad. Trebinje i Leotar imaju posebno mjesto u mom srcu.

Koje utakmice iz šampionske sezone posebno pamtite?

– Pa pamtim dosta utakmica. Ona sa Sarajevom u Trebinju mi je u posebnom sjećanju. Pobijedili smo sa 3:2, a ja sam postigao sva tri gola. Ta utakmica je bila posebno bitna u borbi za titulu. Stadion je bio pun, atmosfera prelijepa.

Protiv kojeg igrača u Premijer ligi vam je bilo najteže igrati?

– Najteže mi je bilo igrati protiv Harisa Alihodžića iz Željezničara. Bio je predobar igrač, pomalo prgav. Dosta sam batina dobio od njega. Bio je baš dobar igrač i protiv njega je bilo baš teško da se nametnem.

Koji igrači iz Premijer lige BiH su na Vas ostavili poseban dojam?

– Emir Obuća iz Sarajeva, Senad Brkić iz Čelika, Haris Alihodžić, Edis Mulalić Jure Guvo iz Želje, Zoran Rajović, sve su to bili sjajni igrači. Mogao bih još nabrajati, ali zaboravit ću nekoga.

Na kojem stadionu u BiH je bilo najteže, a na kojem najljepše igrati?

– Bilo je dosta stadiona na kojima je bilo teško igrati. Bilino polje, Vrapčići, Pod borićima, protiv Glasinca na Sokocu. Na Grbavici sam uvijek volio igrati. Tu je uvijek bila prelijepa atmosfera.

Jeste li u kontaktu sa bivšim saigračima iz Leotara?

– Naravno da sam u kontaktu sa buvšim saigračima iz Leotara. Sa dosta njih se često i vidim. Pavle Delibašić, Pego Vukičević, Dušan Kerkez, Branislav Krunić, Joksimović, Jovanović… Ninoslav Milenković mi je vjenčani kum. Redovno se sastajemo kada nam to obaveze dozvole i prisjetimo se lijepih vremena.

Navijači Željezničara su Vas često priželjkivali na Grbavici. Da li ste ikada bili blizu dolaska na Grbavicu?

– Imao sam ponude Željezničara i Hajduka iz Splita. Najbliži sam bio Želji sa kojim sam imao i dogovor, ali nisam došao na Grbavicu jer sam bio igrač Crvene zvezde na posudbi u Leotaru, oni su odlučivali o mojoj karijeri. Na kraju sam se vratio u Beograd, a pošto nisam imao veliku minutažu tada, mogu reći da mi je žao što nisam došao u Želju, jer kažem, na Grbavici mi je uvijek bilo lijepo igrati. Ostaje žal i što nisam sa Leotarom igrao kvalifikacije za Ligu prvaka.

Kako i od koga ste dobili nadimak Purke?

– Nadimak Purke sam dobio od Dejana Stankovića kada sma imao deset godina. Inače purke ili purkače su šljive, a ja sam to kao dijete volio da jedem i stalno su mi džepovi bili puni. Jednog dana Deki me pitao šta to stalno jedem, i ja sam mu rekao da su to purke. Sutradan na treningu je rekao: “Evo došao Purke”. Bila je to šala Dekija Stankovića i svi su me počeli tako zvati i do danas mi je ostao taj nadimak. Njega je naslijedio i sin Lazar, koga već godinu drugari zovu Purke.

Koga od trenera, a imali ste ih mnogo tokom karijere, posebno, pamtite?

– Pa od svakog trenera u karijeri sam nešto naučio. Posebno ću da izdvojim Tomu Miličevića koji mi je bio kao drugi otac i on je broj 1. Bilo je tu dosta trenera kao što su Slavoljub Muslin, Stevan Ostojić, Milan Rajevac, Mile Jovin… Svako je imao nešto svoje i od svakog sam naučio nešto i u fudbalskom i u ljudskom smislu.

Nenad Stojanović je bogatu karijeru počeo u Crvenoj zvezdi, a igrao je još u Leotaru, Železniku, Brusselsu, Mladosti iz Apatina, Jedinstvu, Genku, Luch Energiyu, Vojvodini, Javoru iz Ivanjice, Rudaru iz Pljevlja, Simurqu i Lovćenu.

Izvor: Sportske.ba

 36 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.