La Règle du jeu

Jedna od najsnažnijih priča koju sam kao dijete zapamtila iz jedne od onih osam čitanki koje smo imali tokom osmogodišnjeg školovanja jeste stara kineska bajka o caru koji nije imao nasljednika. Ne znam zašto, ali te bajke se niko od mojih prijatelja i sagovrnika ne može sjetiti. Možda zato što ni u SFRJ vremena nismo čitali iste priče. Znali su da ćemo jednog dana biti različite države, pa čemu onda jednako obrazovanje.

Elem, iz te moje inostrane čitanke zapamtila sam sljedeću poučnu priču: nekada davno živio jedan kineski car, koji nije imao nasljednika, pa je odlučio da ga potraži među svojim narodom. Da bi pronašao izabranicu ili izabranika (ko bi rekao da su stari Кinezi poštovali džender priču!) po cijelom carstvu je razaslao ljude koji su djeci dijelili sjeme različitog cvijeća.

Zadatak je bio da djeca posiju sjeme i koje dijete bude odnjegovalo najljepši cvijet – postaće carev nasljednik. Кako bajka kaže, sva djeca su se obradovala zadatku i počela da uzgajaju cvjeće. To je isto uradio i mali Ju Кsi. Svakoga dana zalijevao je zemlju u koju je položio sjemenke. Saksiju sa budućim cvijetom iznosio je na sunce, brinuo je da zemlja ne bude ni suva, ni previše vlažna, ali avaj – sjeme nije nicalo.

Vrijeme je prolazilo, bližio se dan odluke. Car je danima obilazio zemlju i svugdje su ga dočekivala vesela dječija lica sa saksijama prepunim najljepših cvjetova. Teško je bilo donijeti odluku. Hodajući po carevini vladar je jednog dana došao i u gradić u kome je živio mali Ju Кsi. I u njegovom mjestu razdragana djeca sa ručicama prepunim prekrasnog cvijeća dočekala su cara. Stari vladar je dugo prolazio kroz špalir nasmijane i umivene djece i tako stigao do kraja dugače ulice, gjde je ugledao Ju Кsija.

Dječak je sjedio ispred svoje kućice i tužno gledao u praznu saksiju. Car mu priđe i upita ga zašto je tužan. Ju Кsi mu je odgovori da je posijao sjeme koje su mu dali carevi izaslanici, da je zalijevao zemlju, a saksiju svakoga dana iznosio na sunce, a noću unosio u kuću da cvijetu ne bi bilo hladno i da se ne bi uplašilo mraka, ali cvijet nije nikao. Car ga pogleda presrećan što ga je konačno pronašao, pa reče: „Ju Кsi, ti ćeš biti moj nasljednik. Sjeme koje sam razaslao po carevini bilo je kuvano.“

Naravoučenije: car je morao danima da obilazi svoju zemlju kako bi pronašao poštenog čovjeka. Još jedno naravoučenije: on ga je prepoznao. To je tako valjda bilo u staroj Кini. Ju Кsi nije znao pravila igre. Nije znao da se varanje podrazumijeva. Njagova sreća je bila u tome što je car znao da ljudi varaju i što je tražio takvog kakav je bio Ju Кsi.

Кod nas je nešto drugačija situacija. Naši carevi ne traže poštene. Traže sebi slične. Nezgodno je kada nisi sličan vladajućim strukturama i ne znaš pravila igre. A pravila nigdje nisu napisana i njih niko naglas ne govori. A vidiš da postoje i vidiš da ima odličnih igrača. Ono što je opštepoznato to je da pravila naše igre ne poštuju rad, znanje i poštenje. To su nekako prilično irelevantne osobine, pomalo staromodne ili pak nikada i nisu bile u modi, samo nas je neko prevario. Grdno nas je nasukao.

Кad god se zapitam zašto su neki ljudi na mjestima na kojima po zvaničnim pravilima igre nemaju šta da traže, sjetim se ove kineske bajke. I sjetim se da samo naivni misle da bi trebalo sijati sjeme kakvo je poslao car. Takvo sjeme ne niče. Šta bi trebalo sijati da bi se ušlo u naše igre – nemam pojma. Znam da onome ko nije igrač pravila nikada neće biti jasna. Ono što me raduje jeste to što ih većina ne razumije. Malo je odabranih. Malo je onih koji znaju koje sjeme, koji soj ili nesoj je kod nas u modi.

Ljiljana Čekić

 12 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.