Zamisli, ja, Splićanka, ne znam kakav je to Dunav u februaru!

Zamisli, doživjela sam Beograd u februaru a nisam na vlastitoj koži osjetila kakva je temperatura Dunava u to doba godine. Očito je to ovih dana jedna priča iz rubrike „vjerovali ili ne“. I to ne da sam ga doživjela sama, doživjelo ga je nas četvero glasnih Dalmatinaca, koje teško da bi po bilo čemu mogao svrstati u neprimjetnu kategoriju ljudi. Još teže bi nas bilo smjestiti među ljude koji su se i po čemu trudili biti „low profile“ u tuđoj zemlji, nemojmo se lagati.

TTG

NAPOMENA: Ovaj je tekst odgovor splitskom gradskom vijećniku Martinu Pauku koji je, nakon napada na vaterpoliste Crvene zvezde, na Facebooku napisao da sad ‘mogu pričati kakvo je more u februaru’. 

Zamisli, nas četvero grlatih i glasnih smo cijelo to putovanje pričali glasnim hrvatskim jezikom, ili ako hoćeš još preciznije; dalmatinskim naglaskom kojeg iz nas nije pretjerano iskorijenilo ni deset godina zagrebačkog života, a kamoli par dana putovanja u Beograd. Smijali smo se tih dana još glasnije nego što smo pričali.

Gdje god smo se pojavili naš prijatelj Bojan je rasuo sav svoj glazbeni talent pred nepoznate ljude pjevajući punim glasom i još punijim srcem kakvog Olivera, Mišu ili klape. Dragojevića, da se razumijemo. Zamisli, neokrznuti, netaknuti i bez krivog pogleda smo preživjeli čak nekoliko dana Beograda, s vidljivim obilježjima od kud smo i čiji smo, ni čuti nas nisi trebao, sigurno si mogao primijetiti naš crveni automobil sa splitskim registarskim oznakama kako provocira ulicama Beograda.

Danima smo se mi tako vozikali bez da smo pribjegli onoj tradiciji vješanja grba nogometnog kluba grada u koji si došao o retrovizor, ili postavljanje šala sa simbolima tog istog kluba pod stražnju šajbu.

Neopterećeni mržnjom i idejom da bi naš auto ikome mogao smetati parkirali smo gdje smo stigli i kad smo stigli, pa se na kraju vratili doma s istim istackim autom s kakvim smo od doma i krenuli. A da budem baš maksimalno iskrena, čini mi se da su i po beogradskim cestama baš zahvaljujući tim tablicama imali malo više razumijevanja za naša brljanja u prometu i pogrešne trake.

Zamisli, nas četvero grlatih i glasnih dalmatinaca u Beogradu ne da nismo plivali Dunavom u februaru, nego su Beograđani s nama po ulicama i restoranima u glas pjevali, naše pjesme, ako baš inzistiraš na ovoj naše i vaše strogoj i jasnoj podijeli.

Ne da se nismo nagutali vode iz Dunava u februaru nego su nas Beograđani oduševljeno častili i nazdravljali s nama.

Ne da nismo okusili sav spektar mržnje koju ljudsko biće može proizvesti ni iz čega, već smo se naslušali razgaljenih priča i pričica, uspomena na neka očito ljepša vremena, slušali smo o ljubavi i iz očiju im čitali nostalgiju, prepoznavali smo se po srcima, a ne po obilježjima, jezicima i geografskim širinama.

Rušili smo emocijama geografske granice. I zato mi nemoj niti pokušati prodati priču o tome kako svijetom treba hodati u strahu i jeftinim kamuflažama skrivati tko si.

Pogotovo mi nemoj nalaziti opravdanja za mržnju i nasilje, jer krenemo li iti jedan korak tim putem, bojim se da će više teško biti postaviti ikakve granice.

Budala ima svugdje, bez obzira na koordinate i nacionalne pripadnosti, opravdanja za nasilje ne bi trebalo biti nigdje. Nemoj mi mjeriti svijet koji je i moj svojim dvostrukim mjerilima. Nemoj me uvjeravati kako je sjedenje na kavi na splitskoj Rivi u trenirci s grbom kluba za koji igraš provokacija, a da je hodanje svijetom, Europom ili ako baš hoćeš nešto svježiju uspomenu – Rusijom, u kockicama od glave do pete, pitanje zdravog sportskog duha.

Nemoj mi od sporta stvarati prvu crtu bojišnice. Nemoj mi prodavati na silje pod “takav mentalitet” krinke.

Na kraju, nemoj mi slati u svijet poruku o mom gradu čije su me ulice odgojile i poslale dalje u taj isti svijet, kao o gradu zadojenom mržnjom, kad je on toliko više od toga. Ne tražim da zauzmeš pravu stranu povijesti, razuma ili ljubavi ako baš hoćeš, ne mogu očekivati da smo svi na toj istoj strani, ali mogu staviti svoj potpis pod izjavu kako je Split puno više od mr žnje koja se jučer razlila po Rivi, i svega što smo čuli i vidjeli nakon toga. Pa evo, stavljam ga.

Moj Split je puno više od ove mrz*iteljske razglednice poslane u svijet. Nadam se da ćete imati priliku iskusiti to. Izvorni tekst pročitajte ovdje

1 Komentar

  1. Dugo nisam bio u Splitu, nije bilo vremena a ni razloga. Dok sa, redovno, odlazio na more Split mi je bio polazna luka prema ostrvima. Voeo sam piti vodu sa česme kod Železničke stanice, obići Dioklecijanovu palatu, prošetati i popiti piće na Rivi i provesti par sat u gradu koji sam osećao kao svoj. Znam dosta ljudi u tom gradu, svi su za 5. Kad je Hajduk dolazio u Beograd, a dolazio je često; Zvezda, Partizan, OFK, Radnički N Bgd, stadioni su bili prepuni, voleli smo ih i fudbal kakav su igrali. A sad, šta sad da mislim? Mislim da tamo neću ići da ne kvarim uspomene. Neću ići da ne bih mislio oće li me neki moron bacit’ u more ili se moram, stalno, okretati oko sebe, nositi hranu i vodu iz Beograda da me konobar ne odruka „braniteljima“ Splita grada. Neka Splita, neka Rive, ima slane vode diljem sveta. Putovao sam po svetu 45 godina, takav mi bio posao… dosta je bilo, al’ ovo u Splitu… bojim se da ni u Čačak više neću ići, nešto me mrzi!

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.