Srpska pravoslavna crkva, vjernici, ali i čitav srpski rod gdje god živio 27. januara slavi Svetog Savu, blagdan posvećen ocu srpskog duhovnosti, kulture, osnivaču srpski crkve i prosvetitelju.
Sveti Sava se slavi kao zaštitnik škole, učitelja i đaka
Sveti Sava rođen je 1169. godine u Rasu kao najmlađe dijete velikog srpskih župana Stefana Nemanje i njegove žene Ane, dobivši ime Rastko. Malog Rastka odgajali su najbolji učitelji iz Soluna, Dubrovnika, Venecije i Carigrada. Bio je bistro, pametno i veselo dijete, brzo je naučio čitati i pisati. Međutim, Rastka svjetovni život nije mnogo zanimao, već je interes pokazivao za duhovne ljepote.
U vrijeme njegove mladosti, kada je uveliko pripreman za život budućeg vladara, na Nemanjinom dvoru boravili su svetogorski monasi, među kojima je bio i jedan Rus. Zaokupljen razmišljanjima o motivima iz žitija svetih, koje je svakodnevno čitao, sedamnaestogodišnji Rastko dugo je s njima razgovarao.
Zadivljen pričama o ljepoti Svete gore, donio je odluku koja će mu potpuno izmijeniti život – riješio je da ode u ovu monašku državu. S obzirom na to da nije mogao računati na roditeljski blagoslov, odlučio je, baš kada su roditelji riješili da ga žene, pobjeći s monasima.
Slomljen od bola, Stefan Nemanja odmah je poslao potjeru za sinom. Rastko se nalazio u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona (Rusik), gdje je pod prijetnjom obećao Stefanovim ljudima da će se narednog dana vratiti u dvor. Ali, legenda kaže da su svetogorski monasi, na Rastkov prijedlog, pribjegli lukavstvu – spremiše bogatu trpezu i vino, pa gonioci poslije obimne večere zaspaše. Mimo manastirskih propisa, dotadašnji princ se zamonašio i uzeo ime Sava.
Tako je Sava ostao u manastiru, gdje se revnosno molio, učio i služio. Poslije kratkog vremena, prešao je u grčki manastir Vatoped, takođe na Svetoj gori, gdje je nastavio strogi monaški život. Za to vrijeme u Srbiji, poslije prvog očajanja, Stefan Nemanja se pomirio sa sinovljevom željom. Često mu je slao novac, da bi mu u manastiru bilo udobnije, ali je on sve dijelio siromasima ili svetogorskim manastirima.
U međuvremenu, dok je Sava na Atosu živio mirnim životom, u otadžbini je došlo do nesloge između njegove braće Vukana i Stefana. Nezadovoljan Nemanjinom željom da mlađi Stefan bude nasljednik prijestola, stariji Vukan krenuo je da vojskom ostvari svoje pravo. Sukob se završio na bojnom polju u korist Stefana, zemlja je opustošena, a narod osiromašio.
Sava odlučuje da poslije dvadeset godina privremeno napusti monaški život i doprinese učvršćivanju i napretku srpskog države. Sa posmrtnim ostacima svoga oca, koji je umro 1199. godine, Sava dolazi u Srbiju i nad njima miri svoju zavađenu braću a zatim svog oca ponovo sahranjuje u Studenici.
Nakon izmirenja braće, na Stefanovu molbu, Sava ostaje u Studenici i u njoj stvara novi duhovni i kulturni centar srpskog države. Narednih osam godina Sava će biti iguman ovog srednjovjekovnog hrama. Za to vrijeme je pisao i prevodio srpski spise, podučavao braću i prosvećivao narod. U Studenici otvara prvu školu srpskom pismenosti i školu za sveštenike i kaluđere – postaje duhovni vođa i ustrojitelj srpski države.
Početkom 1236. godine stigao je u Bugarsku, gdje ga 14. januara zatiče smrt u Velikom Trnovu. Vijest o Savinoj smrti stigla je u Srbiju 27. januara. Njagove mošti je u manastir Mileševu prenio njegov nećak, kralj Vladislav 1237. godine.
Spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru
Pošto je kult Svetog Save duboko zaživio u našem narodu, turski vojskovođa Sinan-paša je 10. maja 1594. godine na beogradskom brdu Vračar spalio Savine mošti, misleći da će Savin kult nestati. Međutim, dogodilo se upravo suprotno, a poštovanje i ljubav koju srpskog narod izražava prema ovom svetitelju krunisano je velelepnim hramom, najvećim u Evropi, na mjestu spaljivanja moštiju.
Narodna vjerovanja i običaji
Na Svetog Savu post je obavezan. Iako je u kalendaru SPC upisan crvenim slovom, Sveti Sava može i mrsno da se slavi ako ne pada u srijedu ili petak. Vjeruje se da ovaj svetitelj može da umiri more i oluje kao i da stvori vodu iz kamena …
Postoji i vjerovanje da na današnji dan ne treba nositi crveno, kao ni oštriti noževe, britve i druge alate … Ovo vjerovanje potiče iz starih vremena, dok su seljaci strahovali da im vukovi ne pojedu stoku. Sveti Sava se smatrao pastirom i zaštitnikom stoke, te se ona na Savindan po običaju sama puštala na ispašu. Međutim, crveno se nije nosilo jer se vjerovalo da boja krvi privlači vukove. Isto tako na današnji dan ne valja otvarati britvu i oštriti noževe ili bilo koji alat kako bi vukovima čeljusti ostale sklopljene.
Postoji i vjerovanje da je loš znak ako na Svetog Savu grmi i da će se sigurno nešto rđavo desiti, pošto su udari gromova izuzetno rijetka pojava zimi. O grmljavini na Svetog Savu govori se i u narodnoj pjesmi „Početak bune na dahije“. Isto tako postoji i vjerovanje da sunčan dan na Svetog Savu donosi blagostanje i sretnu i rodnu godinu.
Iako je današnji dan crveno slovo, na Svetog Savu za kućne poslove uglavnom vrijedi kontra od onoga što je uobičajeno na velike praznike. Baš zato što se stoka u staro vrijeme puštala sama na ispašu, smatralo se da domaćin Savindan treba iskoristiti za sve bitne kućne poslove. Žene danas smiju raditi kućne poslove, a čak je poželjno da se obavi veliko spremanje.
Smatra se i da djeca na Svetog Savu trebaju naučiti nešto novo, makar neku novu pjesmu, jer će se inače ulijeniti i neće dovoljno napredovati cijele godine.
Himna Svetom Savi
Svečana pjesma ispjevana tokom 18. vijeka u slavu Svetom Savi, najstarija je himna u Srba. Napisana je na crkvenoslovenskom jeziku i imala je četiri strofe. Javno je izvedena 1839. godine u Segedinu, a poslije toga je često izvođena u Srbiji. Prvi notni zapis ostavio je Кornelije Stanković, poslije svetosavske proslave u Beču 1858. godine.
Leutar:NET
Be the first to comment