Ljetnje je jutro, ja jurim na Aerodrom. Alisa, Azra i ja putujemo. Čeka nas novi Grad i jedna Daleka obala. Taksi nas polako vozi niz Bulevar i uz neku čudnu muziku pjevuši. Rekoh mu: „Je li ovo taksi ili Laboratorija zvuka?“ Nasmija se od srca i pusti Merlin. Na aerodromu stoji Regina, moja drugarica iz srednjoškolskih dan. I to je to, u avionu smo i spreman je naš mali Leteći odred. Na razglasu čujem da ćemo malo kasniti sa letom jer se čeka Osmi putnik. Kažem Azri: „Majke mi, ovakvi ljudi su moji Idoli!“ Stjuardesa pita da li smo za piće. Rekoh može Hladno pivo i cigar. Uz opasan pogled mi reče: „Ne služimo alkohol. A i Zabranjeno pušenje je. Ona ne zna da se šalim, samo ne volim Srebrna krila aviona. Meni je ovo Zona isključenja. Postoji Drugi način, ljepši, da se komunicira sa putnicima. Konačno polijećemo. Negdje na pola puta se osjećaju jake turbulencije i već se osjećam kao neka Pekinška patka. Znoj me obliva. Mislim na Pilote, lako je njima, oni bar imaju Katapult. A meni se okreće svijest, Sirova koža se topi na ovoj visini. Smiruje me Alisa. Kaže mi da zamislim da ovo nije avion već naša velika Galija carska, odmaramo i pijemo Crno vino. Nasmijala me je, ali i dalje imam utisak da će uskoro Smak svijeta. Eto, i konačno sletjesmo.
Dolazimo u hotel, širim osmjeh i napokon osjećam naše malo Atomsko sklonište. Za ručak Riblja čorba i salata. Posle ručka slijedi plaža, miris ljeta, talasi se lagano lome o Stijene. More je predivno, prozirno plavo. U daljini se vide Delfini, ta predivna bića. Sa plažnog bara se čuje Kerber. I poluživ čovjek bi ustao da igra uz njih, kakvi su to duše Osvajači. Kako lijepo uz to legne Hladno pivo. Bude se sve Erogene zone u tijelu. A mi počinjemo da se baš opuštamo, to nam dođe kao neka Disciplina kičme. Takva Legija strasti te nosi da ti dođe kao Električni orgazam. Čujem u gužvi neko doziva moje ime. Neki Zlatni prsti me tapšu po ramenu. Poznati crveni Bolero i Bijelo dugme na njemu. Ne, ne, to je moja Tetka Ana. Otkud ona ovdje? Smije se zadovoljna jer je napokon vidjela kako Divlji anđeli i Đavoli u meni plešu. Predstavlja drugaricu Katarinu. A znam je, Ekatarina Velika dama. Kaže da mi suknja liči na Smokvin list…. Kao da propadoh u Živo blato. A ona se obukla kao da je Oktobar 1864., a ne ljeto i 21. vijek. Bude se Dinamiti u meni! „Čuj, mislim da bi tvojim godinama bolje pristajalo neko kazalište, Prljavo kazalište i Magbeth ili Mata Hari na sceni. Ili neke izložbe i neki Van Gogh. Bioskop i neki klasik Film.“ Odjednom muk. Zanijemiše energetski Vampiri u njima. Bebe vrane se začudiše. Kakve velike Majke. Kao da ih pregazi Parni valjak. Htjedoh reći: „Šta bi Partibrejkersi, nastala Opća opasnost?“, ali već su shvatile Top poruku. Zbunjeno se pozdraviše, pozdravismo ih i Mi.
Dani su prolazili, i sa njima ljeto i jedna soba 220. Ali nikad neće proći moja generacija, Generacija 5. Doći će i novi dan, uskoro i prvi Rani mraz i sa njim novi Indeksi i šarenilo u njima. Možda neće biti hotel Viktorija, ali i Haustor je dobar da se sklonimo od kiše, kada smo zajedno. Svaka iz neke druge države, ali smo kao porodični Punkt na fakultetu. Zato nas i zovu ex Yu grupa i Ambasadori ljubavi. Ovo nije ni more crvenih Ruža, ali meni su predivni i naši Suncokreti. Možda neće biti Divljih jagoda sa šlagom, ali poslužiće i domaća Crvena jabuka. Fakultet zna da bude voda, Hleb i sol i Teška industrija, ali meni je lijepo tamo. Nekako volim naš mali svijet, jer jedan je Balkan. Ipak, S vremena na vrijeme sjetim se tog čudnog ljeta, jednog Vatrenog poljupca, ITD.
A sada, pošto sam U škripcu sa vremenom, pozdravljam vas do nekog novog susreta.
P.S. Plavi orkestar i dalje svira za nas!
Nađa Pekić / Leutar.net
Be the first to comment