
Pretjerana upotreba računara je problem o kojem se evidentno, sve češće, raspravlja u svijetu. Ova vrsta psihičkog poremećaja u znatnoj mjeri utiče na neurološki sistem i sociopsihološke probleme. Istraživanja u cijelom svijetu pokazuju alarmantan podatak da prevalenca zavisnika od interneta, u nekim zemljama, doseže nevjerovatnih 18% populacije koja manipuliše računarom. Sa psihološkog aspekta ovaj poremećaj je usko povezan sa ličnostima koje imaju problem socijalne adaptacije. Postoji niz definicija, procjena, komorbiditeta i tretmana koji su u vezi sa ovim problemom.Međutim, ovaj poremećaj nije kategorički definisan.
Istraživanja ukazuju da su internet korisnici postali zavisnici o internetu, u istom smislu zavisni kao i zavisnici od psihoaktivnih supstanci ili kockanja. To je rezultiralo drastičnim promjenama i problemima na socijalnom, psihičkom i akademskom planu.Ne treba zanemariti činjenicu da upotreba interneta kao sredstva informisanja ima pozitivnu funkciju. Internet je funkcionalan za korisnika ukoliko korisnik dobija relevantne informacije do kojih je potrebno doći brzim putem.
Treba napomenuti da se pravi veza između kockanja u kockarskom objektu i interneta kao mogućeg oblika „kockanja iz stolice“. Internet zavisnost se opisuje kao poremećaj kontrole impulsa. Ima i elemente opsesivnog i kompulzivnog. Neki korisnici interneta razvijaju jaku emocionalnu povezanost sa online prijateljima i aktivnostima koje pruža internet. Najviše ih uzbuđuje susret, druženje, razmjena ideja kroz korišćenje chat soba, socijalno umrežavanje, web stranice i virtuelne zajednice. Drugi korisnici interneta provode beskrajne sate na blogovima. Blogging je kontrakcija izraza web log, u kojem pojedinac obavještava komentarima redovnu hroniku događaja. Veliki procenat internet zavisnika internet koristi kao način traženja prijatelja koje nema u realnom svijetu. Ličnosti sa niskim stepenom samopouzdanja, visokim stepenom neadekvatnosti i strahom od neodobravanja prave lažne profile na internetu i na taj način se identifikuju sa virtuelnim ličnostima. U tom svijetu projektuju svoje stvarne želje. Takvi negativni koncepti dovode do kliničkih problema. Prinudno odvajanje od interneta kod zavisnika izaziva: ljutnju, nemir, strah, razdražljivost, fizički nemir. Dugotrajna zavisnost dovodi do zdravstvenih problema: sindrom kapilarnog tunela, suve oči, glavobolja, nepravilna ishrana, poremećaje spavanja…
Kriterijumi za dijagnostiku poremećaja zavisnosti:
(1) stalna zaokupljenost internetom;
(2) potreba korišćenja interneta s povećanim količinama vremena kako bi se postiglo zadovoljstvo;
(3) neuspješni napori za kontrolu, smanjenje ili zaustavljanje korištenja interneta;
(4) nemir, ćudljivost, depresivnost ili razdražljivost kada se pokušava smanjiti ili zaustaviti korištenje interneta;
(5) ostanak na mreži duže od izvorno namijenjenog;
(6) ugroženost gubitka značajnog odnosa, posla, obrazovanja ili karijere zbog interneta;
(7) laganje članova porodice, terapeuta i drugih kako bi se prikrio opseg uključenosti u internet;
(8) korišćenje interneta kao načina bijega od problema ili olakšavanja disforičnog raspoloženja (npr. osjećaj bespomoćnosti, anksioznosti, depresije).
Bolesti zavisnosti nisu tretirane kao slučajnost u životu pojedinca. Da bi neko postao zavisnik potrebno je da osoba ima psihičku strukturu podložnu zavisnosti. Postoji mnogo mogućih uzroka koji utiču na zavisnost. Naučna istraživanja ukazuju na to da veza majke sa djetetom igra bitnu ulogu.
Ne postoji genetska dispozicija za bolesti zavisnosti. U zdravoj simbiozi na relaciji majka-dijete, kao suživotu dvije osobe koje imaju zajedničku funkciju i korist, potrebno je da se zna granica. Postoji patološka simbioza koja može biti uzrok formiranja ličnosti zavisnika. To je veza u kojoj majka zanemaruje svoje potrebe u cilju vjerovanja da će djetetu biti bolje. Kao parola „Evo tebi moje!“. U toj nezdravoj simbiozi dijete opaža situaciju oko sebe koja se ne poklapa sa stvarnim stanjem. Taj pogled na svijet je formiran uz implicitne i eksplicitne sugestije majke. Usred nemogućnosti da se realno adaptira na svijet osoba ima potrebu da preusmjeri svoje zadovoljstvo na neki oblik zavisnosti.
U najvećem broju slučajeva patologija zadovoljstva je patologija želje. Patološka želja se tretira kao osjećaj zadovoljstva u onim stvarima koje su neshvatljive njegovom socijalnom okruženju. To je zbog nesklada između situacije i osjećaja zadovoljstva. To su devijantne želje.
Hemijska supstanca zvana dopamin se prizvodi u organizmu i zadužena je za osjećaj zadovoljstva. Dopaminska vlakna iz metaboličkih struktura dosežu cingularni režanj u mozgu, što izaziva osjećaj euforije i sitosti. To je sistem za nagradu. Poznato je da zavisnicima prilikom uživanja u onom od čega su zavisni se stimulišu centri u mozgu koji izazivaju zadovoljstvo. Kada se aktiviraju, otpuštanje dopamina se povećava. Raste opšte uzbuđenje ličnosti. Vremenom, organizam postaje sve više tolerantan na određenu količinu „opijata“, što vodi kontinuiranom povećanu doze..
Preporuka koja slijedi iz ovog cjelokupnog razmatranja je da se djeci i omladini treba pružiti podrška i razumijevanje. Treba inhibirati virtuelne načine života i podsticati zdravi način komuniciranja. Kod djece treba razvijati želju za druženjem, za aktivnostima koje pozitivno utiču na psihofizički razvoj i destimulisati stalnu potrebu da se boravi na društvenim mrežama. Kako priliči uzrastu, sa djecom i mladima je neophodno razgovarati i razumjeti njihove potrebe, koje treba kanalisati u pravom smjeru. Konzumiranje bliskosti preko interneta može nekome da djeluje kao opuštajuće, ali se ne bude svjesno stvaranja pogrešnih navika, pasivizacije ličnosti i kompenzacije svog manjka samopouzdanja.
Kod internet zavisnika je potrebna podrška uz dugoročan tretman kroz psihoterapiju.
Pekić Nađa, specijalista psihologije
Be the first to comment