Tadž Mahal (Taj Mahal) jedna je od najpoznatijih građevina na svijetu. Sagrađena je 1631. godine u prašnjavoj ravnici grada Agre, na oko 200 km od Delhija, a ovo je legenda o njoj:
Princ Hurem (Prince Khurram), iz dinastije Mogul, šetao se Delhijem i primijetio djevojku koja prodaje svilu. Očaran njenom ljepotom zaljubio se, i oženio se njom nakon pet godina. Njeno pravo ime, Ardžumand Banu Begum (Arjumand Banu Begum), zamijenio je imenom Mumtaz Mahal (Mumtaz Mahal), što u prevodu znači “ukras palate”. Kao u bajci – živjeli su srećno i voljeli se beskonačno! Mumtaz je pratila svog supruga na svakom putu. Godine 1627. Hurem postaje car mogulske imperije i tom prilikom dobija ime Šah Džahan (Shah Jahan). Kao kontrast pričama da je na prijesto došao na užasan način – pobivši svoju braću – Šah Džahan poznat je po svojoj velikodušnosti prema prijateljima, sirotinji i gradnji brojnih spomenika i hramova po Agri i Delhiju.
Za 18 godina zajedničkog života, Mumtaz mu je podarila četrnaestoro djece. Na posljednjem porođaju, rađajući ćerku Gauharu Begum (Guahara Begum), umrla je u gradu Buranpur 1630. godine. Na samrti, Mumtaz je od Šaha zatražila da joj ispuni četiri želje: da joj sagradi spomenik dostojan njihove ljubavi, da se nikada više ne ženi, da čuva njihovu djecu i da joj posjećuje grob na svaku godišnjicu.
Šah je jedno vrijeme bio potpuno izgubljen. Zapostavio je sve državničke funkcije i prvih devet dana nije izlazio iz svoje sobe, ništa nije jeo niti pio. Kada je napustio svoje odaje, njegova kosa crna kao ugalj – bila je potpuno bijela!
Po njegovoj naredbi počela je gradnja Tadž Mahala, koja je trajala pune 22 godine. Na njegovoj izgradnji radilo je više od 22,000 ljudi danju i noću. Za gradnju je korišćen bijeli mermer, jaspis (dragi kamen), žad, kristali, lapis (po legendi – kamen mudrosti), tirkiz, safir, karneol (dragi kamen). Sve ovo je uvezeno iz različitih azijskih zemalja uz pomoć ergele od oko 1,000 slonova. Ugrađeno je i 28 vrsta dragog i poludragog kamenja iz raznih zemalja. Glavni krasnopisac bio je Amanat Kan Širazi (Amanat Khan Shirazi), čije je ime jedino urezano na vratima hrama. Sam Šah Džahan redovno je nadgledao radove. Središnja zgrada završena je 1648. godine, dok je gradnja ostalih dijelova trajala još narednih pet godina.
Mumtaz Mahal najprije je bila sahranjena u bašti Zainbad, u mjestu gde je i umrla, zatim je njeno tijelo preneseno u Agru uz velike počasti i dijeljenje hrane, pića i novca. Na tom mjestu gdje je privremeno počivala, i danas stoji obilježje. Po treći put, sahranjena je na mjestu gdje i sada počiva, po okončanju izgradnje mauzoleja, 26. maja 1633. godine. Okrenuta je licem ka zapadu – ka Meki.
Kada mu je 1658. godine sin preuzeo prijesto, Šah Džahan je stavljen u pritvor. Živio je još osam godina sa jednom jedinom mogućnošću – da kroz prozor Jasminove kule, preko reke Džumne, posmatra počivalište svoje voljene žene.
Takođe, postoji legenda da je Šah Džahan namjeravao da izgradi istovjetan mauzolej, samo u crnoj boji, a ta dva hrama bi spajao most. Tokom iskopavanja 1990. godine, nađeni su mermerni stubovi crne boje, međutim, ispostavilo se da je to bijeli mermer koji je vremenom pocrnio, a da je priču proširio jedan evropski pisac lakih romana. Poetska legenda, koja prati riječi Rabindranata Tagorea (Rabindranath Tagore), kaže da je “Tadž Mahal suza na obrazu vemena”. Priča se da svake godine tokom kišne sezone na mauzolej padne samo jedna kap kiše.
Tadž Mahal je jedno od sedam svjetskih čuda i nalazi se na Uneskovoj listi svjetske baštine.
Na početku teksta ovu priču sam nazvala legendom. Nije legenda, makar ne za mene. Vidim je kao simbol. Nije bitno da li ga nazivamo ljubav, ili nekim drugim imenom – bitna je jačina tog osjećaja koji nas prožima i daje nam snagu da stvaramo. A sigurna sam da smo svi mi u stanju da u svojim mislima stvorimo još divnije građevine. Sve za tu pravu osobu s kojom vrijedi posetiti Tadž Mahal.
Be the first to comment