Branko Ćopić, Stevan Raičković, Vasko Popa, Aleksandar Vučo, Dušan Matić, Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Ivo Andrić, Petar Džadžić.
“Ne znam zato se vi toliko uzbuđujete zbog onoga sto ljudi pišu. Šta je sve to prema onom što misle i što rade i što su sposobni da urade?” Ivo
“Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono što kažu, nije ono što čine, da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju.” Meša
“Nemа utehe među ljudimа, iаko neki kаžu dа je u Bogu, а neki u pivu.” Miloš
Džordž Bernard Šo, koji je bio jako mršav, i pisac Džilbert Česterston, koji je bio neobično debeo čovek, svakom prilikom su izazivali jedan drugoga. Jednog dana reče debeli Česterston mršavku:
– Kad god vas čovek pogleda pomislio bi da u ovoj zemlji vlada glad!
– A kad čovek pogleda vas, pomislio bi da ste za to krivi vi! – uzvrati Šo.
Vi niste Dostojevski“ – žena je rekla Korovjevu.
„Kako to znate?“
„Dostojevski je mrtav.“ – odgovorila je žena sa nešto manje sigurnosti.
„Protestujem!“ – ubacio se Behemot. „Dostojevski je besmrtan!“
Kada je Tolstoj pročitao “Zapise iz mrtvog doma” od Dostojevskog bio je toliko oduševljen da je knjigu opisao kao “nešto najbolje što je ikada pročitao”. Godinu dana kasnije, 1881. godine, Dostojevski je preminuo. Kada je saznao za to Tolstoj je bio u dubokoj žalosti. U privatnom pismu je napisao:”Nikada nisam video tog čoveka i nikada nisam bio u neposrednom kontaktu sa njim, i sad, odjednom, kada je umro, uviđam da mi je on bio najdraži, najbliskiji i najpotrebniji čovek. Smatrao sam ga svojim prijateljem i nisam sumnjao da ćemo se upoznati jednoga dana”. Poslednja knjiga koju je Lav Tolstoj pročitao za života, nekoliko dana pre nego što je pobegao iz Jasne Poljane i umro usamljen na železničkoj stanici Astapovo 1910. godine bio je roman “Braća Karamazovi” Fjodora Dostojevskog.
Ernest Hemingvej se jednom prilikom kladio da može da napiše najkraću dirljivu priču na svetu. Dobio je opkladu: «Na prodaju: dečje cipelice. Nikad nošene». Od tada mnogi pokušavaju da ponove njegov eksperiment i od 6 reči sastave celovitu priču koja bi mogla dirnuti i začuditi čitaoca (prevod može imati koju reč više ili manje).
Neznanci. Prijatelji. Najbolji prijatelji. Ljubavnici. Neznanci.
«Pogrešili ste broj», – odgovori poznat glas.
Dragi putnici, sada vam se ne obraća kapetan.
Sreo sam srodnu dušu. Ona nije.
Prodajem padobran: nije otvaran, pomalo uflekan.
Naša zlatna svadba. Sto za jednu osobu.
Danas sam se ponovo predstavio svojoj majci.
Putnik je i dalje davao signale. Zemlja nije.
Doneo sam ruže kući. Ključ nije odgovarao.
Mama me je naučila da se brijem.
Na razbijenoj šoferšajbni je pisalo “Mladenci”.
Naša spavaća soba. Dva glasa. Kucam.
Skočio sam, a onda sam se predomislio.
Odraz u ogledalu mi je upravo namignuo.
Izvini, vojniče, cipele prodajemo samo u paru.
Hrani na flašicu ubicu svoje žene.
Maštao je da odraste. Odrastao je. Izgubio je maštu.
Hirurg spašava pacijenta. Pacijent zahvaljuje Bogu.
“Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače. A ono što se u meni događa, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima, a u životu smatra ludošću!”
(Stepski vuk, Hese)
Putovao Branko Ćopić nekud avionom. Vreme loše, letelica se trese. Da bi odagnao strah, pesnik speva pesmicu:
„Bože, iže jesi na nebesi
ako mi se što god desi
ti udesi da ja padnem
u naručje stjuardesi.”
Izvor: radioaktivnikomarac
Be the first to comment