U po bijela dana ili u sred noći isto je, glava u torbi naprtnjača na leđi i uz brdo. Tako već skoro 3 mjeseca rade hercegovački vatrogasci. Kuću i porodicu ne gledaju očima, vrijeme provode u kršu i na kamenu. Plamen i do 2 metra, temperatura preko 40, ali oni ne odustaju.
Nije mali broj ni onih koji su zbog gustog dima i gušenja završili u bolničkom krevetu. Zato su oni, zasigurno, heroji ovoga ljeta. Pitanje je, samo, da li će im iko, kad vrućine prođu, reći hvala. Ranko i Radovan to i ne traže. Čeznu da se naspavaju. U plamenu su znali da provedu i po 50 sati.
“Bilo je svakakvih situacija. Od vatre sa kojom se i nekako borimo ali je najteže kada se dođe gdje su minska polja. Čak u selu Drijenjani smo doživjeli bombe koje su pucale na 5 metara od kolega mojih koji su gore bili, bio sam tu na licu mjesta i srećom nekom da ne budu tačno na toj bombi, na tim eksplozijama koje su se desile”, kaže Ranko Škiljević, vatrogasac.
“Ovo je nezapamćeno, to je i psihički i fiziči, na sve moguće načine teško. Ne znam više ni šta raditi ni kako raditi. Najteže padne to što padne koncentracija, ljudi su nervozni, a onda malo ko pomaže”, priča Radovan Crnogorac, vatrogasac.
“Uslovi u kojima radimo su izuzetno komplikovani jer idete na teren na naše krševe i planine. Idete bespućima idete noću tako da svaka akcija vatrogasca je novi izazov, novi rizik i potencijalna opasnost za povređivanje”, rekao je Tripo Ćuk, komandir TVJ Trebinje.
Da ne bi izgubili krvavo zarađenu koru hljeba o uslovima rada ne smiju javno ni da govore. Goli i bosi, ali bukvalno, hodaju po hercegovačkom kršu. Da li će otrovnica pronaći rupu na čizmi i ne razmišljaju baš kao što nisu razmišljali ni da li će u blizini da eksplodira mina ostavljena u prošlom ratu.
Desetak ljubinjskih heroja kilometre bi prelazili mokri jer su im naprtnjače bile šuplje. Bilećani su kamion star 30 godina prvo vozili kod majstora, pa tek onda u vatru. A onda nizbrdo, bez kočnica.
Trebinjci su samo tražili po koju novu majicu i čizme koje nisu šuplje. Vatrogasci ovo ljeto neće zaboraviti, ali su, kažu, svjesni, da će čim požari jenjaju oni biti zaboravljeni.
“Mislim da se naš rad cijeni samo onaj dan dok kasimo od priliko od svakoga i od mještana i od svakoga, ne znam dalje. Ima opreme ali se to troši, koliko ima ima. Potroši se, polome se auta, izderu se cipele i čizme”, priča Ranko.
“Sve je to više dotrajalo. Ti dnevno moraš promijeniti najmanje po dvije tri majice ako hoćeš higijenu. Ono što imamo sa tim radimo i to je to. Nadamo se boljem”, priča Radovan.
Nadaju se vatrogasci i da će im prosječna plata od oko 600 maraka biti bar za koju marku veća. Za utjehu, ovog ljeta će dobiti još 15 odsto, i 3 mjeseca staža na godinu dana. I ne bi, kažu, da kukaju. Taj su posao odabrali, svjesni svih njegovih rizika.
A neko će se, bar do narednog ljeta, valjda sjetiti da im pošalje zakrpljene čizme i koju pamučnu majicu. Ima ih i po pet maraka.
Izvor: ATV
Evo naježih se i rasplaka me.
Evo naježih se i rasplaka me.