Ostrogu sam prvi put bio kao dječak. Sjećam se da je bilo puno krivina i da mi je bilo muka u autobusu. Sjećam se i toga da sam imao neku šuškavu plavu adidas trenerku i da su u autobusu bili sve sami stariji ljudi i žene. Ali više od svega pamtim da mi je, uprkos svim tim mukama od vožnje i puta, na kraju bilo neobično lijepo. Još uvijek se sjećam svježine vazduha koji miluje i hrani. Živo pamtim neobičnu stijenu od koje sam uzeo tri kamenčića i dugo ih nosio u džepu kao amajliju. Znam i kada, i gdje, i kako sam ih izgubio, i koliko sam zbog toga bio tužan. Od tada se teško usuđujem da uz sebe nosim brojanice, krstiće i druge stvari koje za mene imaju posebnu vrijednost.
Nakon mnogo godina, u Ostrog sam po drugi put stigao jedne junske večeri 1992 godine Zamonašen sam u ponoć, a ono što je tom događaju prethodilo poslednjih nekoliko dana neposredno pred monašenje – nisam u mogućnosti da opišem. Sutradan sam otišao u Gornji manastir, gdje sam dobio keliju koja je imala samo jedan veoma mali prozor. Još uvijek pamtim kako sam, stiješnjen u tih desetak kvadrata i gledajući kroz taj prozorčić, u srcu imao neobičan osjećaj širine, sreće i olakšanja koji su me još dugo pratili. Sliku, koja se otvarala pred mojim očima kada pogledam niz ostrošku stranu, takođe nisam u stanju da opišem. Osjećao sam neobičnu tišinu u duši, sličnu onoj koja se spušta na more nakon bure. Uopšte nisam mislio o sebi, ni o tome ko sam, ni da li sam, ni kakav sam. Sjećam se samo jedne pomisli od koje sam brzo utekao, a koja je i do danas ostala i radost, i čežnja. Pojavila se tada želja, koja je trajno ostala u meni, da budem kao ptica koja može da lebdi nad tom čudesnom dolinom ne bojeći se ničega. Mislim da je to nešto najdivnije što Ostrog pruža ljudima, a da toga često nismo svjesni To mjesto i sve u njemu budi želju za nebom, za visinom, za prostranstvom. Sve tu kao da govori: letite, ne bojte se, budite slobodni.
Stvari su se tada odvijale veoma brzo, bilo je to vrijeme rata i umjesto osjećaja slobode i leta, umjesto mirisa planinskog cvijeća, nerijetko bi prevladao osjećaj hoda po blatu u olovnim čizmama i miris smrti i baruta. Između ta dva suprotna osjećanja kretala se i moja duša, nesrećnica koja je, tražeći jedno, stalno nailazila na drugo No, blagi Bog me je rukom divnog episkopa uputio na jednog iskusnog duhovnog borca. Na svome duhovnom putu tada sam sreo ostroškog oca Lazara. Ni o njemu, kao ni o mnogo drugih stvari koje su trajno oblikovale moj život, još uvek nisam u stanju ni pisati ni govoriti. Bio je od onih rijetkih ljudi koji su hodili zemljom sa čvrstim osjećanjem da su od zemlje i da su za nju još uvek čvrsto vezani, a sa druge strane svim srcem i dušom doticali su Nebo, pružali se Nebu i radovali svemu dobrom i blagom. Ta čudesna radost, neuporediva sa kratkotrajnim radostima naših skučenih života, mogla se osjetiti u njegovom osmijehu koji se otkrivao veoma rijetko. Ali kada bi se to dogodilo, pred nama se otvaralo NeboOtac Lazar je bio čovjek pred kojim sam, u svetoj tajni ispovijesti, otvarao svoje srce. Prvo bismo se pomolili Bogu, a onda bi on sjeo pustio me da govorim I, naravno, ja sam uvijek nadugo i naširoko trabunjao.
Znao sam da treba da govorim iskreno i da nema razloga da bilo šta prećutkujem, ali sam okolišao, kružio, i tek negdje na sredini a nerijetko i na samom kraju rekao bih svoju muku. A on je ćutao, i to nije bio samo puko ćutanje već svecijelo udubljivanje u biće onog ko je bio pred njim. Imao sam utisak da sve čuje, da sve razaznaje i da, dok iz mene ističu bujice reči, kroz njegovu dušu teku neke druge, dobre struje. Na kraju, kada bih konačno stao, on bi samo blago odmahnuo svojom ogromnom rukom i napravio poluradostan, polupodsmješljiv izraz lica. Bio je to zapravo prijateljski izraz pun ljubavi, kojim kao da je htio da kaže: „Ma pusti to, to je ništa, ustani i nastavi da živiš!“ U tom trenutku često bih pomišljao: „Bože, pa zašto mi ništa ne kaže?“ Ali već na prvom koraku, po izlasku iz njegove kelije, osjetio bih se lako i slobodno, poput ptice koja se sprema da poleti. Veoma brzo, kao vrlo mlad, i sâm sam počeo da ispovijedam druge u Ostrogu. Opirao sam se tome, ali rekli su mi da moram, da su takve okolnosti. Ovom prilikom ću od mnogih tužnih i potpuno čudnih ispovijesti opisati dvije koje su me potresle za čitav život.
O njima pišem jer mi se čini da mogu biti od koristi i vama, čitaocima ovog zapisa, kao što su bile meni, kome su se neizbrisivo upisale u dušu, vjerovatno i bez moje volje. Stajao sam kao sveštenik kraj kivota Svetog Vasilija Bješe jesen, neko zatišje, nigdje nikoga. Pokušavao sam da se molim. Odjednom, kao da je iz zemlje iznikla, pojavila se jedna djevojka, ili prije djevojčica od nekih šesnaestsedamnaest godina. Bila je sva usplahirena, na licu joj se odražavao očaj a na nogama je bila prilično nestabilna. Odmah sa vrata pećine počela je da govori, idući pravo ka meni: „Oče, moj otac je ubio moga brata, ja sam to gledala svojim očima. Ja moram nekome to da kažem Evo, kažem Vama!“ U tom trenutku me je već držala za ruke i sva se tresla. Pribrao sam se na tren i rekao joj da to kaže Svetom Vasiliju, da je tako najbolje. Poslušala me je Kad se smirila, rekla je tiho: „Brat je bio narkoman, otac je to učinio u ljutnji. Nemam snage da ga prijavim, i ovako je nesrećan!“ U grudima sam osjećao bol i pritisak koji mi oduzima dah. Mirno me je pitala šta da radi. Ne znam otkud ni zašto, ni da li je to bilo dobro, ali rekao sam joj: „Ako voliš svog brata, a voliš ga, onda živi i budi dobro!“ Nakon susreta sa njom, onaj bol sam tri dana nosio u grudima. Otišao sam kod oca Lazara i rekao mu da više ne mogu slušati ispovijesti, da sam slab i da nemam snage. Pogledao me je ispod oka i tiho rekao: „Mora da si čuo nešto strašno, ne brini, proći će to Bog te priprema za nešto, a prije svega da se konačno suočiš sa stvarnim životom “ Izašao sam napolje, a od bola u grudima nije više bilo ni traga. Ostala je samo slika i priča koju, evo, dijelim sa vama Evo i drugog iskustva sa ispovijesti koje želim da podijelim sa vama.
Jedan gospodin, već zašao u sedmu deceniju života, ali lijepog izgleda i otmenog držanja, prišao mi je i ljubazno me zamolio da se ispovjedi Pristao sam jer me je zamolio od sveg srca „Znate, oče“, počeo je tiho, sa blagom tremom ali i dostojanstveno, „ja sam homoseksualac i već sam čovjek u godinama. Imam porodicu, suprugu i djecu, i borim se sa tim čitav svoj život, ali ne uspijevam da se izborim “ Da bih prekinuo ćutanje, počeo sam da govorim, zapravo upitao sam ga: „Da li taj problem imate od rođenja, ili se on kasnije razvio?“ Njegov odgovor za mene je bio potpuno neočekivan: „mene je u to uveo moj pokojni, nesrećni otac “ Nekako sam se pribrao i, na osnovu svega što sam znao i mislio, rekao sam mu da stoji u crkvi i da se moli, da je Bog milostiv, ali da je naše da se borimo i trudimo koliko do nas stoji. Prošlo je otada dvadesetak godina i taj se čovjek nedavno upokojio. I ništa mi tu nije bilo iznenađujuće, osim jedne za mene potpuno neočekivane stvari. Naime, srelo me je mnogo različitih ljudi, koji su mi sa neobičnim poštovanjem i ljubavlju saopštavali da je umro onaj divni, tihi gospodin: „Bože, kako je to dobar čovjek bio “ Ćutao sam i pitao se kako li bi razmišljali i govorili ljudi da su znali tajnu koju ja znam Jedino što sam znao jeste da je on sad tamo gdje prebiva. Istina i da su naši sudovi drugačiji od suda Hristovog koji je sud pravde i milosti.
Izvor: intervju.rs
Piše:Vladika Grigorije
Be the first to comment