Kako Danci djecu u vrtićima i školama uče empatiji

Empatija je vještina koja se uči. U danskom obrazovnom sistemu učenje empatije smatra se jednako vrijednim kao i učenje matematike ili književnosti i sastavni je dio nastavnog plana od vrtića do kraja srednje škole.
Bez empatije nema zdravih i ispunjenih odnosa, veza i društvenog života. Onaj ko se ne može staviti u tuđe cipele ili ne osjeća emocije i energiju drugih ljudi, teško će pokazivati razumijevanje, saosjećanje, privrženost, potrebu da pomogne, sluša, utješi, pruži podršku, niti će znati primiti toplinu, nježnost i ljubav od drugih ljudi. Niko svome djetetu ne želi život bez ljubavi bližnjih.

Empatija se uči kroz socijalizaciju, odnosno prvenstveno u roditeljskom domu, ali i u vrtiću i školi.

Danci su već godinama na vrhu liste najzadovoljnijih, najsrećnijih i najispunjenijih nacija, pa valja pogledati šta to oni rade dobro da se kao nacija tako osjećaju. Empatija je jedna od ključnih vrlina zbog koje se osjećaju srećnim, jer igra glavnu ulogu u stvaranju društvenih veza i odnosa, a zdrave društvene veze i odnosi najviše utiču na naš unutrašnji osjećaj sreće. Ako se osjećamo voljeno, prihvaćeno, sigurno, zaštićeno, spokojno i opušteno u društvu dragih ljudi, jednom rječju osećamo se – srećno.

Danci su jako ozbiljno shvatili rezultate brojnih studija koje govore da empatija čini djecu emocionalno i društveno kompetentnijima i značajno smanjuje međuvršnjačko zlostavljanje. Isto tako, empatična djeca postaju uspješniji i produktivniji odrasli ljudi. Najnovije studije s dva prestižna univerziteta – Djuk i Pen Stejt, pratile su 750 pojedinaca kroz 20 godina. Oni koji su još u vrtiću znali da dijele i pomažu drugoj djeci, većinom su maturirali, upisivali fakultete i nalazili stalan posao. Oni koji su još u vrtiću pokazivali manje društvene prilagodljivosti, češće su odustajali od školovanja, završavali su u zatvorima ili bez posla u odraslom dobu.

Kako Danci djecu u vrtićima i školama uče empatiji?

U kurikulumu postoji nekoliko različitih programa, ali posebno izdvajaju program Klassen Time ili “Čas za razred”. Deca se u njega uključuju s polaskom u predškolski vrtić, odnosno sa 6 godina i pohađaju ga do mature sa 16 godina.

Klassen Time održava se jedan dan u nedelji i traje minimalno jedan sat. Sva djeca u razredu okupe se u posebno uređenoj učionici za opuštanje. Sjede na jastučićima, leže na prostirkama i opušteno razgovaraju. Tokom tog sata svako ima pravo da govori o problemu koji ga tišti. Bilo da se radi o problemu između dva učenika, problemu s učiteljima, s djecom koja su bila bezobrazna, s gradivom koje ne razumiju ili bilo kojim drugim školskim pitanjem. Djeca mogu da pričaju i o temi koja nije nužno vezana za školu. Razgovara se o medijima i vjestima koje decu plaše, o razvodu roditelja, životinjama i kućnim ljubimcima, promjenama kroz koje neka porodica prolazi. Ukratko, djeca mogu da pričaju o bilo čemu što im zaokuplja misli ili djeluje na njihove emocije. Učiteljica potom pušta drugu djecu da komentarišu i da svi zajedno kao grupa predlažu rješenja. Na taj način sva se djeca stavljaju u tuđe cipele i aktivno nude pomoć djetetu kom je to potrebno ili želi. Često učiteljice i učitelji imaju svoj popis “problema” koje su tokom nedelje primijetili, pa ih podijele sa djecom i podstiču ih opet da djeca sama pronađu rješenje koje je pravedno, moralno, uvažava i poštuje svako dijete u razredu i donosi poboljšanje u funkcioniranje grupe.

Ako u razredu nema nikakvog problema niti ozbiljne teme o kojoj bi se razgovaralo, deca jednostavno leže, ćute, odmaraju, maštaju, dišu, meditiraju i uživaju.

No to nije sve. Svake nedelje jedna je grupica djece zadužena da za Klassen Time ispeče poznatu dansku tortu prema starom receptu s kojom se na kraju djeca počaste. Svako dijete tako ima prilike da nešto lijepo i ukusno napravi za svoje prijatelje iz razreda, a svi su definitivno presrećni kad u razred stigne torta!

Glavna tema – međuvršnjačko zadirkivanje, ogovaranje i vređanje

Praksa pokazuje da djeca najviše govore o problemima s vršnjacima, odnosno o ogovaranju, socijalnom isključivanju i zadirkivanju. Zajedničkim raspravama takve se situacije sasjeku odmah u korjenu pa rijetko dolazi do zlostavljanja i fizičke agresivnosti među djecom.

Najvažnija stvar je da se svakoga sasluša i da se djecu podstakne da pokušaju da shvate kako se neko drugi osjeća i zašto se tako osjeća. Sva rješenja do kojih razred dolazi baziraju se na slušanju i stvarnom razumijevanju učenika.

Zamislite samo kakve bi dugoročne, pozitivne, društvene promjene takav program donio u našem društvo. Da samo jedan sat nedeljno, od 6. do 16. godine djeca uče da slušaju drugoga, razgovaraju, pokušaju da se stave u poziciju nekog slabijeg od sebe i pomognu mu da pronađe rešenje, ne bi trebalo da se bojimo za njihovu budućnost. Društvene veze i emocionalna povezanost bili bi deci i budućim generacijama jednoga dana moćno oružje za borbu protiv svih problema i nesreća, odnosno dobra podloga da se osjećaju srećno, zadovoljno i voljeno.

Napisala: Jelena Kovačević