Vojnici su se vraćali. Dolazili su raskaljanim drumovima, koji su ih nekada odveli u tuđinu. Promicala je grupa za grupom. Ljudi su se zdravili, raspitivali jedne za druge, radovali se. I stara Soka Lolić izišla je da sačeka ratnike. Sa njima će doći i njen prvjenac, njen Živadin i bratić Janko.
— Vidjeste li gdje mog Živadina? — pitala je starica vojnike u prolazu.
Oni su se pravili da ne čuju njene riječi i, pozdravljajući je uzgred, prošli mimo njene tarabe.
— Otišao je sa Jankom, oni će se zajedno vratiti? — opet će stara Soka.
Toga dana Živadin i Janko nisu stigli. Nisu se vratili ni sutra, ni prekosutra, nikada više. A starica je svakog jutra izvirivala iza taraba, izlazila na drum i koščatu staračku ruku stavljala iznad čela, pogledajući neće li se otuda iz daljine pojaviti i njena djeca. Ostale majke su se radovale, samo je ona čekala i čekala.
— Da odemo, najo, do Paje, možda će on nešto znati da nam kaže?
I dvije žene, majka i snaja, pridržavajući jedna drugu, bojažljivo su ušle u susjedovu kuću koja je sijala od radosti. Kad su ušle unutra, sve je namah zaćutalo. Paja je prišao starici, poljubio je u ruku i prošaputao:
— Pomaže Bog, najo.
— Dobro nam došao, sine…
I nastao je mučan tajac.
— A moj Živadin?
— Ostao je tamo, na Kajmakčalanu…
Paja je odvezao znojavu vojničku maramu i otvorio zavežljaj. Zasijale su dvije zlatne Karađorđeve zvijezde sa mačevima, epoletuške poginulog potporučnika, ruski Krst Svetog Đorđa, zlatna Obilićeva medalja za hrabrost i Osvećeno Kosovo.
— Evo, najo, ovo je ostalo iza Živadina.
Dani su prolazili, ljudi prestali da pominju rat. Samo stara Soka Lolić nije mogla da zaboravi svog sina. Minule su duge godine, ali je ona svakoga jutra provirivala kroz tarabe, dizala svoju koščatu ruku iznad čela i gledala niz drum, neće li se otuda, iz daljine pojaviti njen Živadin…
— Nema ga, ni danas ga nema…
A kada se starici jedne noći javio anđeo i kazao joj da je njen Živadin među dobrim dušama, ona se nekako smirila. Pa je onda u crkvi dala podušje za spas duše svoga prvjenca i na groblju uredila grob u koji nikad nije sahranjeno njeno dijete. Na bijelom čaršavu zlatom je izvezla riječi koje su joj drugi napisali:
„Živadin Lolić, poginuo na Kajmakčalanu 1916. godine“. Taj čaršav stavila je u hladnu grobnicu. Svakoga ljeta, o Vidovdanu, ona kupi voštanicu i pripali je za pokoj Živadinove duše, koji je na kajmakčalanskom vrhu ostao da spava vječni san.
Tekst i fotografija preuzeti iz knjige Milana Šantića „Vitezi slobode“, Beograd 1938.
Ostavi komentar