Bata Živojinović je odmjerao zanosnu Vesnu Krajinu, Boris Dvornik podsjećao okupljene na svoje zasluge u revoluciji i maćehinski odnos iste prema njemu, Rade Marković orao je tuđe njive i stalno jadikovao za svojom jedinom oranicom, koja još nije razminirana. Olivera Marković bila je otresita, slobodoumna i nije davala pet para šta drugi pričaju. Milena Dravić veselo je skakutala, djetinjasto cvrkutala i odazivala se na ime Mrvica.
Piše: Rade Likić
Bili su to kadrovi filma Radopolje kojeg je prije skoro 60 godina, pod režiserskom palicom proslavljenog Stoleta Jankovića i po scenariju Arsena Diklića, u Ljubinju snimala ekipa Avala filma iz Beograda.
Još uvijek djelimično razrušeno od posljedica Drugog svjetskog rata, Ljubinje je bilo idealna kulisa za film koji je u sinopsisu ovako predstavljen:
„Njemačka kaznena ekspedicija spalila je selo Radopolje i pobila sve muškarce. Kada se u porušenom selu, odmah posle rata, pojavljuju prvi muškarci, Kata Plećaš, predsjednik odbora, vjeruje da će obnoviti Radopolje. I ovi muškarci, međutim stradaju i postavlja se pitanje hoće li Radopolje još jednom ostati selo crnih marama… prokleto, pod gorom prokletom!“
Pokojni otac često mi je spominjao ovaj film i svoje učešće u njemu, te kako se on dva puta pojavljuje u kadrovima, ali kad sam posle nekoliko godina nakon njegove smrti prvi put odgledao Radopolje, oca nisam prepoznao, ali jesam mnoge. Prije svega dragu komšinicu Slavojku-Slavu Turanjanin, tada još uvijek Kozić, u kadru zajedno sa Milenom Dravić. Izvanjeg djeda Milana Likića sa frulom pokraj mrgodnog Bate Živojinovića. Babu Peceljušu kako nariče nad grobovima, pamtim od još najranijeg djetinjstva iz Sarajeva, gdje je živjela kod kćeri i zeta, majčinog mi ujaka.
Gledajući taj film zajedno sa rodbinom i komšijama, u mom starom vođenskom čardaku, pokojni djed Pero Likić, zamišljeno je uzdahnuo i progovorio: “Eno mojih Ramonje i Čelonje. Dobri su to volovi bili.“
Na TV ekranu Rade Marković, u filmu Ilija Krivalj, započeo je prvu brazdu, zamahnuo kandžijom po volujskim plećima i povikao: “Os, Ramonja! Os, Čelonja!”
„Ono sam ga ja učio kako će upravljati volovima. Sad će reći „jaa“ da volovi stanu!“ prisjećao se pokojni djed Pero.
Dok je Rade orao, volove je vodio njegov filmski sin Jovica, u stvarnosti zapravo Nikola Kozić, jedini Ljubinjac koji nije bio statista ili pomoćni radnik na filmu već pravi glumac, sa imenovanom ulogom i mjestom u najavnoj špici filma. Ovaj svjetlokosi dječak tužnih očiju rođen je u selu Grablju 1953. godine.
Slobodan-Bratan Turanjanin se sjeća kako je Nikola dobio ulogu: “Treći razred smo išli u ovaj današnji “Rambuje”. Učila nas je Zora Vujović. Jednom je na čas ušao neki čovjek, kasnije sam saznao da se radilo o slavnom režiseru Stoletu Jankoviću. Progovorio je koju riječ sa učiteljicom, osvrnuo se po nama djeci i upro prstom u pokojnog Nikolu Kozića!
Pričalo se, slušao sam od mnogih, da su Nikolu snimatelji htjeli voditi u Beograd, da bi od njega napravili glumca. Međutim nije otišao.”
„Da, i ja sam čuo da su Nikolu htjeli voditi u Beograd“, uključuje se u razgovor Zoran M. Kozić.
-I to lično Rade i Olivera Marković. Bio je sa Radom Markovićem tokom cijelog snimanja. On i Olivera su ga zavoljeli. Htjeli ga voditi sa sobom u Beograd, odgajati, školovati…Ali eto, nije otišao. Početkom sedamdesetih ženio se Nikolin rođak Đoko Kozić. Nikola je bio barjaktar u svatovima! Uveče je napustio svadbu i otišao kasnim noćnim autobusom za Dubrovnik, gdje je bio zaposlen. Kroz nekoliko dana stigla je tužna vijest, da je Nikola tragično izgubio život na gradilištu! Tuga i tragedija. Ko zna? Da je otišao u Beograd možda bi se i mi Kozići, a i ostali Ljubinjci, dičili našim srodnikom i zemljakom i možda bi drugu djecu glumce kasnije nazivali nasljednicima Nikole Kozića, a ne Slavka Štimca.“
„Ja se ne sjećam snimanja filma, ali iz kazivanja starijih može se zaključiti da je to bio veliki događaj za Ljubinje“, nastavlja Kozić!
„Žic! Truman! Kamera ide! Često se tih dana mogao čuti povik vođe snimanja. Žic je bio član filmske ekipe iz Beograda, a Truman bješe nadimak našeg zemljaka, pokojnog Boriše Pižule koji je tada angažovan da rukuje agregatom. Noćne scene su snimane pod Oborom. Pored brojne filmske ekipe, snimanjima bi obavezno prisustvovao i veliki broj znatiželjnika. Snimanje bi se oteglo do kasno u noć. Naravno, digla bi se velika larma. Od te buke pokojni Mirko Dangubić noćima je slabo spavao, a onda bi ga sutradan čaršijski šereti zadirkivali pitanjem: “Mirko, kako podnosiš samoću?“
Drugom prilikom, zbog velike vrućine ili premora, na snimanju pozlilo je Mileni Dravić ili Mrvici, kako je i danas starije žene iz Ljubinja nazivaju, po ulozi u Radopolju. Izgubila je svijest, te su je sa mjesta snimanja sklonili u kuću Neđe Kosjerine na Mejdanima. Dotrčao je tadašnji ljubinjski doktor Milivoj Praščević i ukazao joj prvu pomoć. Kada se Milena pripovratila, došla sebi, pričali su očevidci, kazala je – Nikad više neću snimati po ovakvim provincijama!“, završava svoje svjedočenje Zoran M. Kozić.
Film Radopolje nije stekao kultni status poput mnogih ostvarenja Stoleta Jankovića i zvjezdane glumačke ekipe koji su ga stvarali, neki kažu zbog grešaka prilikom montiranja, ipak na filmskom festivalu u Puli ovjenčao se Srebrnom arenom, a Zlatne Arene, tadašnji jugoslovenski pandan američkom Oskaru, dobili su Rade Marković za najbolju mušku ulogu, te Arsen Diklić za scenario.
I danas kad ga pogledate, Radopolje će vam uzburkati emocije, dirnuti srce, podsjetiti vas na dragu osobu koja više nije među živima i sačuvati uspomenu na vremena kada je Ljubinje bilo poprište gdje se stvarao čarobni svijet „velikog platna!“
Izvor: Naša Hercegovina
Ostavi komentar