Zoran Đuzelović je 31 – godišnjak iz Trebinja, a u pčelarstvu je nešto duže od decenije. Pčelinjak sa stotinjak društava je smjestio na porodičnom imanju u selu Turani, malom prirodnom raju u trebinjskim brdima, u kojima se utrkuju zanovijet, kadulja, te ostale medonosne biljke karakteristične za ovo podneblje.
Kada priča o počecima, kaže da je sve krenulo spontano. Nije on u pčelarstvo krenuo iz nužde ili nevolje, nego iz radoznalosti i želje da kao mlad čovjek pokuša nešto ostvariti u dosluhu sa prirodom. Završio je srednju pkolu, zaposlen je… Ali, pčele kao da su ga zvale sebi…
„Bilo je to 2010. godine, upišem Školu pčelarstva, dobijem tada jedno društvo na poklon, onda mi stariji pčelari daruju još nekoliko. I ja zapčelarih – kazuje o svojim počecima Zoran koji na pčele i sve oko njih i dalje gleda kao na hobi, najljepšu oazu za odmor, rekreaciju i duhovno zadovoljstvo.
Mali svemir
Roj po roj i danas je stigao do ozbiljnog pčelinjaka od preko stotinu pčelinjih društava. Vjeran je LR košnici, uostalom kao i svi pčelari mlađe generacije. Kaže, da nije imao mentora, već je čitao literaturu, „visio“ na internetu, a „diplomirao“ je na vlastitim greškama.
„Najbolje se nauči na vlastitim greškama, a imao sam ih, priznajem. Svaka skupo plaćena greška pamti se za sva vremena. Najvažnije je pčelu puno ne uznemiravati, a ja sam tu u početku puno griješio. Svaki dan sam ih otvarao, jer me zanimalo šta one rade unutra. To je bilo bespotrebno, čak mislim da mi je jedno društvo te godine stradalo zbog moga non – stop otvaranja i rovinjanja po košnici. Danas, u sezoni otvaram ih jednom sedmično, obavim letimičan pregled, uglavnom ima li rojevog nagona, te kakvo je stanje legla.
On je glavni u pčelinjaku, desna ruka mu je majka Nevenka koja je vrlo često sa njim na pčelinjaku, a supruga Milica je „lijeva ruka“. Hoće i ona odraditi poslove oko vrcanja ili ambalaže, ali zna ponekad svome voljenom mužu prigovoriti da su mu pčele važnije i od nje. (smijeh)
„Čudan je taj svijet pčela, i način na koji one komuniciraju, rade, djeluju. Mali svemir je to! Nije svemir iznad nas, gore među zvijezdama, već je tu oko nas, u tako sićušnim stvarima, kao što su pčele“ – kazat će Zoran.
U nastavku nam otkriva da on kuša svoj med samo za vrijeme vrcanja, a da ponajviše meda pojedu njegov otac i sin Damjan.
Šampionski pehari
Pitamo ga o ovogodišnjoj pčelarskoj sezoni, kako je prošao? Mnogi tvrde da je zbog kišnog proljeća, a sušnog ljeta ovo bila najgora pčelaraska godina.
„Ovo je treća godina zaredom da je loša, najlošija u nizu. Izvrcao sam oko 400 kg i u roku od sedam dana sve rasprodao. Ali, nisam uzeo sve pčelama iz košnice. Ne traba pčelar biti gladan. Suša je učinila svoje, nije lako ni pčelama, u ovim vremenima klimatskih promjena ona će se izboriti, ako mi ne budemo pohlepni i glani – kaže naš sagovornik.
Zoran je, iako je mlad pčelar, osvojio nekoliko šampionskih pehara na sajamskim manifestacijama. Jedno od najdražih mi je titula apsolutnog pobjednika na organoleptičkom ocjenjivanju u Brčkom. Među 160 uzoraka njegov med od kadulje je osvojio prvo mjesto. Nisu izostala ni priznanja u Tuzli.
„Tokom zadnje tri godine redovno je moj med nagrađivan, nagrađen sam ili diplomom ili medaljom. Osvajao sam i zlatnu i srebrnu i bronzanu medalju, a onda je u Brčkom stigao šamiponski pehar. Priznam da mi to imponuje – kaže naš sagovornik, te dodaje da će i ove godine se pojavljivati na sajamskim manifestacijama.
Lijepo je slušati Zoranovu priču o pčelama i pčelarstvu. Zaista su ga osvojile, ali šta je sa prinosima. I ova godina je bila loša. Zbog slabih prinosa pčelarima zuji u glavi….
„Meni ne zuji – odmah nas je prekinuo, te nastavio:
„ Meni nije najbitniji med, najvažnije mi je da smo svi u porodici zdravi, da su mi pčele dobre i zdrave. Ja ih uistinu volim i najsretniji sam kada se opustim u pčelinjaku; one zuje, ptice cvrkuću, sa livada dolazi opojni miris… „zarazile su“ me puno i neka su. Zbog ove moje ljubavi prema pčelama, žena me kritikuje da više volim njih nego nju, pa joj onda moram dokazivati da su to različite ljubavi.
Neka priča ko šta hoće, rojevne matice su najbolje!
Na svom pčelinjaku isključivo praktikujem rojevi nagon. Po mom mišljenju rojevne matice su najbolje. Taj gen mi je u svim zajednicama. I jako sam zadovoljan.
Zanimljivo je da Zoran ne prodaje ni matice, ni rojeve. Kaže, žao mu prodati roj!
„Ali, poklanjam pčelarima, naročito mladim ljudima koji se odluče da zapčelare. I jako sam sretan što je nekoliko njih ozbiljno zapčelarilo. Ali, nažalost, ima i onih koji su odustali.
Izvor: BHPCELAR / E. MILIĆ
Be the first to comment