
Piše: Anica Telesković
Poslovni put srpskih privrednika išao je gore-dole, kao u Bajaginoj pesmi. Ali je za biznis, čini se, mnogo veći izazov ostati na vrhu. Jer, kao što kaže Bajaga, „svi gore i sagore“. A ovde su mnogi sagoreli kad su bili gore, jer su se zadužili i preinvestirali. Za razliku od hrvatskog preduzetnika Mate Rimca, koji se nije prezadužio, već je do kapitala dolazio prodajući udele svoje firme. Zato i svi tajkuni liče jedni na druge, samo je Mate Rimac srećan na svoj način.
On ima 33 godine, nosi bele starke, sluša Bajagu i Zabranjeno pušenje, Tesli će podići spomenik. Od ovog leta, on je i suvlasnik je „Bugatija“.
On je Mate Rimac, hrvatski preduzetnik, osnivač kompanije „Rimac automobili“. Izumitelj je prvog hrvatskog električnog automobila „Concept One“, koji brzinu od 200 kilometara na sat postiže za 6,2 sekunde, dok najveća brzina koju doseže iznosi 355 kilometara na sat.
Iako je kompanija „Rimac automobili“ knjiški primer uspešnog startapa, jer je njen osnivač bukvalno iz garaže napravio ozbiljan biznis, Mate Rimac nije klasičan biznismen. On je izumitelj kome je uzor Nikola Tesla.
On je i čovek koga Sejo Sekson, frontmen Zabranjenog pušenja opisuje kao nekoga ko će prvi sa Balkana svemirski brod poslati u orbitu.

Ovog leta regionalni mediji pisali su ne samo o tome kako je Rimac postao suvlasnik kompanije „Bugati“, već i o svadbi koju je napravio u svom rodnom Livnu, bosanskom gradiću uz samu granicu sa Hrvatskom. Pisalo se kako je Bajaga za mladence otpevao „Bademe i so“, kako su svirali i trubači iz Leskovca, šerovali su se video snimci na kojima Mate Rimac i Katarina Lovrić posle crkvenog venčanja i bukvalno podižu prašinu vozeći se kroz Livno u žutoj „neveri“, automobilu koji je mladoženja izumeo.
Rimac sebi može da dozvoli i ono što u Hrvatskoj baš i nije popularno – da mu na svadbi pevaju o Jugoslaviji. Tako je Sejo Sekson za mladence otpevao pesmu „Jugo 45″, u kojoj govori o tome kako je to bilo dobro vreme, „sve na kredit, sve za raju, jarane“.
Nimalo slučajno Mate Rimac voli ovu pesmu, ali Hrvatska u bivšoj Jugoslaviji nije imala ni „jugo“ ni auto-industriju. „Baš zato danas i ima Rimca“, tvrdi novinar Miša Brkić. „Jer država nije imala ambicija da se bavi automobilskim biznisom.“
Od garaže do „Bugatija“
„Nikad nisam glumio da pravim električne automobile da bih spasio svet i smanjio emisiju štetnih gasova. Oduvek me je impresionirao električni motor“, rekao je Rimac jednom prilikom. A sve je počelo tako što je još kao srednjoškolac Mate postao županijski prvak u elektrotehnici. Čim je napunio 18 godina, Rimac je, uz pomoć roditelja, kupio BMW „kockicu“ i počeo da učestvuje na auto-trkama. Nakon što mu se posle dve trke auto raspao, Mate je otvorio haubu i na mesto na kome je bio motor „benzinac“ ubacio električni motor koji je skinuo sa starog viljuškara. I tako je počela priča o hrvatskom Ilonu Masku.
Rimac često kaže da je ključ njegovog uspeha u tome što je oduvek bio fasciniran automobilima. Kad se devedesetih iz Livna sa roditeljima odselio u Nemačku, ovako je opisao Frankfurt: „Bilo je više automobila u jednoj ulici nego što sam ih ja video za godinu dana u mom Livnu.“
U Hrvatsku se Rimac preselio 2001. godine. I mada mu uspeh niko ne spori, spočitavaju mu da je početni kapital dobio od tate, koji je radio u Nemačkoj. Jedno je ipak sigurno: Mate Rimac svoj biznis nije napravio zahvaljujući podršci hrvatske države, već uprkos tome.

Rimac retko daje intervjue ali se često oglašava na društvenim mrežama, pa je na svom Fejsbuk profilu objavio i poslovni izveštaj za 2020. godinu. U njemu navodi da je u budžet te godine uplatio 17 miliona evra, a iz budžeta je na ime subvencija (jer je reč o energetski efikasnim automobilima) dobio manje od tri miliona evra.
Svoj biznis Rimac nije gradio ni zahvaljujući političkim vezama kao što je to, na primer, u Hrvatskoj činio Ivica Todorić, koji je svoje poslovno carstvo „Agrokor“ pre nekoliko godina zbog dugova doveo do finasijske ivice i bankrotirao. Da su to dva potpuno različita načina vođenja biznisa, smatra i Gordana Grgas, novinarka „Jutarnjeg lista“:
„Mate Rimac nema kredita, on je do kapitala dolazio tako što je prodavao vlasničke udele svoje firme. Tako su deoničari ‘Rimac automobila’, postali i ‘Kia’, ‘Hjundai’, ‘Porše“ i razne druge automobilske kompanije. Rimac danas nije većinski vlasnik kompanije. On jeste pojedinačno najveći akcionar, ali njegov udeo je manji od 50 odsto“, objašnjava Gordana Grgas kako je Rimac poslovanje svoje kompanije održao na zdravim finansijskim osnovama.

Kako su nastali srpski tajkuni
I novinarka Vesna Kostić smatra da je Ivica Todorić sve radio suprotno od toga. „Todorić se obogatio na sličan način kao što su se neki naši biznismeni ovde obogatili, poput Bogoljuba Karića ili Miroslava Miškovića koristeći državne resurse, bliskost sa vlastima ili čak monopol“, kaže Kostićeva.
Tokom proteklih decenija srpska privreda je prošla kroz socijalizam i kroz kapitalizam, ali danas nema inovatora poput Mate Rimca. Da li je to zato što ovdašnji privrednici nisu u stanju da proizvedu ništa, kako je još 2012. godine za „Politiku“ napisao tadašnji guverner Narodne banke Dejan Šoškić? „Ni nov televizor, ni traktor, ni mašinu za veš, ni fen za kosu. Ništa!“, pisao je Šoškić. „Često je njihov najveći privredni domet da u inostranstvu kupe za jedan, a domaćem potrošaču prodaju za dva ili tri dinara“.
Bivši guverner je to nazvao „trange-frange“ ekonomijom. Ni članovi kluba „Privrednik“ nisu ostali dužni bivšem guverneru. Tako je, na primer, tada u dnevnom listu „Pres“, u kome je, kako smo kasnije saznali, Miroslav Mišković bio suvlasnik, Šoškić bio vrlo često kritikovan zbog politike slabljenja dinara – što Miškoviću kao uvozniku nije odgovaralo. Javna je tajna da su tih godina članovi kluba „Privrednik“ na internim sastancima u Šekspirovoj ulici Šoškića pogrdno zvali Preučeni.
A da li su, zapravo, članovi kluba „Privrednik“ oduvek težili da budu blizu kamina vlasti? Ovaj klub pratila je fama da su njegovi članovi nogom otvarali vrata nekih kabineta u vladi, učestvovali u kreiranju vladajuće većine, krojili zakone.
I dok novinar Miša Brkić smatra da lobiranje nije ništa loše i da to rade svi privrednici u svetu, novinarka Vesna Kostić smatra da ovde nije reč o lobiranju već o korišćenju privilegija koje im je država omogućila zarad ličnog bogaćenja.

„I moja baba je tako mogla da se obogati da je imala pristup deviznim rezervama u trenutku kad je kurs marke bio šest dinara, a na ulici se prodavao po 60 dinara“, kaže Vesna Kostić.
Miša Brkić, međutim, pita zašto se onda ni on, ni njegova, ali ni baba Vesne Kostić nisu obogatili devedesetih. I zašto je u Srbiji problem da se kaže da je neko uspeo zato što je pametan i sposoban, a ne zato što mu je tetka guvernerka, ili zato što nogom otvara vrata nekih kabineta u Vladi Republike Srbije.
Šekspirova nije Šilerova
Brkić je još u maju 2007. godine za nedeljnik „Ekonomist“ napisao tekst „Šekspirova nije Šilerova“ u kome piše o tome da postoji namera „da se javnosti ogadi kapitalizam i poslovni krugovi proglase krivcima za težak život naroda“, kao i da se srpski privrednici u medijima kriminalizuju.
„Ako kažemo kako su napravili prvi milon ja ne mislim da je to kriminalizovanje. Država je nekima to omogućila kroz pristup nekim resursima, koji ostali nisu imali“, kaže Kostićeva i dodaje da je imala prilike da čita neke Miškovićeve intervjue, ali da ga nijedan novinar nije pitao kako je napravio svoj prvi milion. „Izvinite, ali to je tretman kakav on samo može da poželi“, odgovara Kostićeva na Brkićevu opasku da je tretman krupnog kapitala u medijima loš.
„A dokle ćemo mi čoveka koji se 30 godina bavi privatnim biznisom, i verovatno još petnaestak godina u vreme socijalizma, da pitamo kako je zaradio prvi milion i zašto je to nekoga briga“, replicira Brkić.
Vesna Kostić, međutim, stmatra da treba da nas bude briga ako naši privrednici tržištu ne nude ništa novo, već recikliraju ideje koje su videli u svetu. Takva je i najava Miroslava Miškovića da osnuje kompaniju za elektronsku trgovinu „Ananas“ i to tek nakon što je video kakav su uspeh postigle kompanije „Alibaba“ i „Amazon“.
„On ništa novo nije napravio, on je samo reciklirao ideje koje je video u svetu“, tvrdi Vesna Kostić.
„Šta je tu loše?“, pita Miša Brkić i dodaje da ne treba izmišljati toplu vodu ako neko u svetu od neke ideje već pravi profit. „Miškovića je ova vlast uhapsila i držala ga u pritvoru mesecima, a kompanija je preživela. Postoje dakle biznisi koji nadžive četiri godine mandata jedne vlade“, kaže Brkić.
Brkić i Kostićeva vole da se ne slažu, ali su saglasni u jednom – u Srbiji svaka vlast ima svoje takune. Od devedesetih do današnjih dana.
Jer svi gore i sagore
Rode li se ipak i ovde neki da naprave biznis koji traje duže od mandata jedne vlade? Jer, poslovni put srpkih privrednika išao je gore-dole, kao u Bajaginoj pesmi. Ali je za biznis, čini se, mnogo veći izazov biti na vrhu nego na dnu, jer, kao što kaže Bajaga, „svi gore i sagore“. A ovde su mnogi sagoreli kad su bili gore, pošto su se zadužili i preinvestirali. Za razliku od Rimca, koji nije sagoreo kad je bio gore, jer se nije prezadužio.
„Mislim da umetnike i inovatore kao što je Mate Rimac ne zanima jesu li gore ili dole. Kada čovek ide napred on se uvek nalazi gore. Bez obzira na razne prognoze o finansijskoj putanji njegove firme, kako god da bude ja znam da će Mate Rimac uvek biti srećan čovek“, zaključuje Sejo Sekson.

A može li srpski privrednik biti srećan čovek? Šta iz poslovnog puta Mate Rimca naši biznismeni mogu da nauče? Ako je Rimac hrvatski Ilon Mask, ima li Srbija nekog sličnog Rimcu?
Kapacitet srpskog tržišta je takav da država, čini se, više nema problem da strance ubedi da je ambijent za ulaganje dobar. Samo u godini korone u Srbiju je stiglo više od tri milijarde dolara stranih investicija, što je više od svih zemalja regiona zajedno. Sa druge strane, udeo domaćih investicija je nizak i iznosi oko 12 do 14 odsto BDP-a, dok je u uporedivim zemljama regiona taj udeo oko 18-19 odsto.
Možda je u pravu biznismen Andrej Jovanović iz „Mojih brendova“ kad kaže da su stranci privilegovani jer ih nikada ne zovemo „tajkuni“.
Ali Branko Milutinović, na primer, koji je nedavno prodao kompaniju „Nordeus“ nije stranac. A uz njegovo ime na internetu nijednom nije prikačena reč tajkun.
Izvor: RTS
Be the first to comment