Kakva je bila ko djevojka ne znam, slike joj nisam gledao, ali staricu ljepšu vidio nisam.
Bijaše visoka, koščata, anđeoskog lica i osmjeha divna. Rodila se nekad između ratova, rano ostala bez majke, odrasla u danas pustim Prisojanima gdje moji čuvahu ovce i oraše njive. Bila je među mojim poslednjim sponama sa mladošću predaka i srodnika, te uživah slušajući je o nestašlucima davno upokjenog đeda i njegove braće.
Pamtila je kad ustaše odvedoše Bogdana, poslednju mušku glavu iz Prisojana i kako je Hakija Šarić bolno i pijano dozivao odbjeglu suprugu Menunu, prije nego i njega sa Bogdanom baciše u dubine Pandurice.
Najčešće je stajala je kraj ceste. Kada bi naišao neko koga poznaje darovala bi mu predivan starački osmijeh, zatražila “glavinu” da poljubi, upitala za zdravlje i kućnu čeljad a u ruku poznaniku pružala lagano, da niko ne vidi, tri voćne bombone, najčešće one od višnje.
I tako godinama…
Onda su rekli da nije dobro, da ima Alchajmera i da ništa ne zna i da nikoga ne poznaje.
Stajala je i dalje kraj ceste, svakome darovala predivan starački osmijeh, tražila “glavinu” da ljubi, pitala za zdravlje i kućnu čeljad i opet odmjereno, gospodski, da niko ne vidi, u ruku neznanca pružala tri voćne bombone, najčešće one od višnje.
Bolest joj je iz svijesti izbrisala sve, ali božiji blagoslov, ljudske dobrote u duši, ostao je netaknut.
Rade Likić / Naša Hercegovina
Ostavi komentar