Imala je sve petice, ali mama je primijetila da se ne smije baš puno…

Kao mala bila je dobro dijete. Nije vikala u ulazu, slagala je svoje stvari, nije gurala i čupala vršnjake, dijelila je igračke, trčala je oprezno.

Na sve časove gdje su je vodili išla je rado, precizno je prala zube, vezivala pertle, jela sve sto joj ponudiš, slušala babu i dedu… Od malena, u društvu odraslih o njoj se priča glasno i ponosno, kao o modelu djeteta koje je san svih roditelja. Ona to sluša godinama. A ko bi želio to da prokocka….

Kada je krenula u osnovnu školu znala je i ćirilicu i latinicu. Bila je vrijedna, domaći zadatak radila je samostalno, a torbu i garderobu spremala je uveče pred prvu smjenu, a ne ujutru. Imala je sve petice. Na vannastavnim aktivnostima prebacili su je u naprednu grupu.

Upisala je najbolju gimnaziju sa skoro 100 bodova. Imala je sve petice, ali mama je primijetila da se ne smije baš puno. Tata je smatrao da mama fantazira i da je to samo faza. Previše je ponosan na nju i ozbiljno je naviknut na udobnost uloge njenog oca, da bi priznao mogućnost postojanja bilo kakvog problema.

Koga god su pitali da li je sve u redu (u školi, u društvu, na vannastavnim aktivnostima…) odgovor je bio isti: “Sve je u najboljem redu, ona je predivno dijete, budite ponosni”. I jesu. I to jako.

“Da li se smije?”, pita mama odrasle koji sa djevojčicom rade. Zastanu, zapitaju se, razmisle i zbunjeni teškim i neočekivanim pitanjem kažu: “Pa onako… da… valjda…”. Nisu na to obratili pažnju, jer osmjeh pristojnosti je svakako uvijek tu.

Mamu brine odsustvo kikotavog smijeha njene tinejdžerke i počinje da se raspituje.

Saznaje da njeno dijete nosi ogroman, teški džak odgovornosti da bude najbolja i ostane na samom vrhu ljestvice, jer je tako navikla. Tu je rođena. Nije morala posebno da se trudi oko toga do 12. godine, ali nakon toga postajalo je sve teže i teže ostati na tronu gdje si rođen.

Sa 16 godina ona dane provodi u raspoloženju hirurga pred operaciju. Spremna, odgovorna, ozbiljna, svjesna rizika i BEZ prava na grešku. Greške se jako plaši. Tu nema mjesta kikotanju, a ona je samo dijete.

Osvijestite sebe i svoju djecu težine titule: najbolji. Opasna je za kvalitet života, jednako kao i etiketa “najgori”.

Iskusne kolege savjetuju da se niz uspjeha, postignut uglavnom zbog urođenih predispozicija, prekine još u 2. razredu lošom ocjenom iz muzičkog, pa kasnije iz likovnog.

Poenta je da djeca saznaju da su prihvaćena, voljena, cijenjena i važna… i kada nisu najbolja. Ako to ne probaju na vrijeme, a mnogi ne dobiju priliku, kako će znati da se planeta isto vrti i kada kada kiksneš?!

Dok glasno hvalite svoje malo dijete u društvu, čak iako je svaka pohvala realna, trpate nesmotreno visoka očekivanja u džak na njihovim malim leđima.

“Kažu da je najbolji u svojoj generaciji…” se ne izgovara pred djecom, ako hoćete kikot.

Nažalost, prečesto se u praksi srećem sa sličnim tužnim pričama, svakako popločanim dobrim namjerama, uglavnom uspješnih roditelja. U ovom slučaju, nisu u pitanju neostvarene ambicije roditelja, već visok nivo razvoja djeteta u ranom djetinjstvu, koji je previše naglašen od strane okoline. Napomena: čast izuzecima, koji se pod teškim džakom nisu savili.

Autor: Snežana Golić, pedagog razvojnog centra za djecu i odrasle Faktor.

/ZELENA UČIONICA/LOLA/

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.