SLAVIŠA TOMANOVIĆ: Lični fotograf divljih životinja

Satima leži nepomičan po kraškim poljima ili šeta koritom Trebišnjice obučen u ribarsko odijelo, sa čizmama do kukova i plutajućim šatorom preko glave. Godinama već, skupljajući iskustvo, maskirno odjeven, često je neprepoznatljiv u prirodi. Šunja se i skriva, jer osluškuje. Za par trenutaka se pretvara u pokretni grm. Ustaje u cik zore i trpi udare vjetra, zujanje komaraca i muva. Živi sa prirodom u sebi i oko sebe. Zove se Slaviša Tomanović i pokušava fotoaparatom da „otme“ najljepše od nje, njene životinje, njeno bogatstvo.

Piše: Jelena DANILOVIĆ

Sve je počelo 2014. godine kada je na Zubačkim Ublima fotografisao Velikog djetlića. Prvobitno oduševljenje za par sekundi preraslo je u hobi. Vrlo brzo je nabavio stručnu literaturu. Knjige, časopisi, enciklopedije, internet sajtovi… Želio je upoznati prirodu, navike životinja kao i mjesta gdje ih može pronaći. Interesovale su ga sve pojedinosti, od staništa, migracija, mladunčadi,… Stečeno znanje je ukombinovao sa lijepim vremenom i dobrim svjetlom. Fotografije su se nizale.

„Po prirodi sam detaljista i možda perfekcionista. Ne volim ništa da radim ‘na pola’. Zato sam svaku fotografiju detaljno i opisao – latinski naziv, fizički izgled, mjesto i vrijeme fotografisanja te glavne karakteristike. Zbirka je sama od sebe počela da nastaje i za nepunih sedam godina narasla na zbirku od 240 fotografija. Vremenom se fokus mog interesovanja iskristalisao. Ptice su preuzele primat. Zato je njih čak 180 u zbirci“ – rekao nam je na samom početku našeg razgovora Slaviša Tomanović, po struci diplomirani ekonomista, a po opredjeljenju ‘prirodoljubac’.

Leutar.net SLAVIŠA TOMANOVIĆ: Lični fotograf divljih životinja
Slaviša Tomanović

Tomanović je očigledno staložen i strpljiv, jer je neophodno da bude na pravom mjestu u pravo vrijeme, a da ostane neprimjetan.

„Najveći izazov mi je fotografisanje ptica, a ptice su nepredvidljive i brze. Hercegovina je pogodno tlo za fotografisanje ptičijeg svijeta. Naročito kraška polja, u kojima sam u toku migracija, fotografisao i neke vrste koje decenijama nisu viđene u ovim krajevima. Zato sam najčešće u Petrovom polju, koje mi je dostupno zbog udaljenosti od svega nekoliko kilometara i dobrog puta, a obišao sam i Nevesinjsko, Gatačko, Popovo polje, ali i Hutovo blato. Na početku sam bio oduševljen kad bih fotografisao pticu visoko iznad mene na drvetu. Međutim, neki mnogo ozbiljniji ljudi u ovom poslu od mene, objasnili su mi da treba da fotografišem ptice u nivou oka. Tada je nastalo pravo oduševljenje“ – nastavlja Slaviša da nam pripovijeda o svom, iz ugla običnog građanina, neobičnom hobiju.

Vodomar.jpg (98 KB)
Vodomar
P_Źelarica.jpg (91 KB)
Pčelarica
Sabljarka.jpg (76 KB)
Sabljarka

„Mnogo ozbiljniji ljudi“, kako ih nazva Slaviša, zapravo su ptičari iz Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, koje je upoznao preko interneta, a koje okuplja ornitologe, posmatrače i fotografe divljih ptica. Tu je dobio i prve savjete u vezi prepoznavanja vrsta, među kojima je najvažniji bio da što više izlazi u prirodu i da će praksa i iskustvo vremenom sve dovesti na svoje mjesto. Tako je i bilo.

Poslije literature, priča nam, nabavio je kvalitetnu fotografsku opremu. Potreban je kvalitetan dvogled, fotoaparat i teleobjektiv jače žižne daljine. Od nedavno je prešao na bezogledalni fotoaparat, koji je sve više zastupljen kod fotografa divlje prirode, radi beščujnog okidanja.

„I tu nije kraj sa opremom. Uslijedila je nabavka kamuflažne opreme – mreže, odijelo, plutajući šator… Ispočetka sam imao probleme sa mještanima. S podozrenjem su me tako maskiranog gledali i zazirali od mene, ispitivali ko sam, šta sam, šta radim… Mada se ja trudim da mnogo ne prilazim naseljenim mjestima. Bježim od ljudi jer svaki šum otjera ptice koje satima, a nekad i danima tražim. Imam dovoljno fizičke snage, kondicije, koja mi je neophodna zbog teške opreme. Ne plašim se ničega u prirodi, a naučio sam i kako postupati sa potencijalno opasnim životinjama“ – priča nam ovaj nadasve zanimljiv sagovornik i sa osmijehom na licu i beskrajnim ponosom pominje sinove Rastka i Đorđa.

Kukumavka.jpg (118 KB)
Kukumavka
Crnoglava strnadica 1.jpg (74 KB)
Crnoglava strnadica

Stariji, Rastko je četiri godine s njim išao na teren, a sad se priključuje i mlađi – Đorđe. Zajednički objavljuju reportaže u Magazinu za ljubitelje divljih ptica „Detlić“ u Novom Sadu. Može se reći da su već postali stalni dopisnici, jer posljednja četiri broja imaju objavljenu foto reportažu.

Rijetki su fotografi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini koji su svoju pažnju usmjerili ka pticama i uopšte divljim životinjama. Mnogo više ih je u Srbiji. Pominje Slaviša Tomanović fotografe iz Srbije, Danila Đekovića i Predraga Kostina sa kojima „lovi“ po Rusandi, Carskoj bari i Gornjem Podunavlju. Ravnica mu predstavlja dodatni izazov. Zato u kolekciji ima i „vojvođanskog“ šakala.

„Ne učestvujem na foto konkursima, a do sad nisam organizovao ni izložbe. Ne radim ovo zbog nekoga ili nečega. Malo ko u Trebinju i zna da mi je ovo hobi. Volim prirodu i možda sam malo više nego drugi svjestan bogatstva koje nas okružuje. Zato želim što više da zabilježim. Ptice naročito – od proljećne migracije, preko ljetnjih gnijezda, jesenje migracije i zime kada nam u goste dolaze ptice dalekog sjevera. Ja jednostavno uživam!“

Barska +íljuka.jpg (84 KB)
Barska šljuka
Rusi svra_Źak.jpg (208 KB)
Rusi svračak

A da stvarno uživa primijetiće svako ko provede bar pet minuta u njegovom društvu. Mirnoća kojom odiše, staloženost i ljubav prema ptičijem svijetu naprosto isijavaju iz njega. Uživa i bilježi za buduća pokoljenja, a nama ostaje da se nadamo da će, vrlo brzo, neka izložba ptičijeg svijeta oduševiti Trebinjce.

Plutajući šator i slučajni prolaznici

„Kad sam na terenu obično sa mnom ide drugar koji okolo šeta na nekih 400 – 500 metara udaljenosti i upozorava ljude. Bili smo prošle godine ispod manastira Tvrdoš. Bio sam u koritu. Na meni je bio plutajući šator. Ovaj drugar nije primijetio dvije žene koje su šetale tik uz korito i išle meni u susret drugom stranom rijeke. Iskreno, nisam ih ni ja primijetio, a već satima sam čekao pticu. U trenutku se pojavila i ja sam tako maskiran ustao u koritu da je fotografišem. Žene su vrisnule i odskočile na drugu stranu. Prvo su se prepale, a onda smo se svi od srca nasmijali“ – ispričao nam je Slaviša Tomanović jednu od brojnih anegdota sa terena.

Izvor: Radio Trebinje

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.