Đorđe Vuković: Vrijeme jazavaca

Ni srpska, ni bosanska, ni evroatlanska i natovska! Čini mi se da nije ničija, već jopet nekog lopova i štetočine poput onog Davidovog jazavca!

Ovako je Petar Kočić prije par dana odgovorio jednom nezaposlenom ratnom veteranu koji je, čitajući vijest o uslovima za pomoć boračkim kategorijama, zadrijemao ispod spomenika u gradskom parku, tik uz onu tablu na kojoj piše: “Ko iskreno i strasno ljubi…”

Kada se probudio, zbunjena ljudina nije mogao da se sjeti pitanja koje je postavio slavnom sunarodniku i zemljaku, odnosno da li je, promrmljavši za sebe: “Moj Petrašine, čija je ovo zemlja postala?”, gledajući u bronzanog Kočića, pomislio na Banju Luku, Republiku Srpsku, Bosnu i Hercegovinu ili samo na ono parče zemlje s njihove rodne Manjače, gdje će se za nekoliko dana održati vojna vježba “Brzi odgovor 21”.

Sjeća se samo da su se na istoj stranici novina, koje je u međuvremenu vjetar raznio po parku, jedan uz drugog stiskala dva članka. U prvom je pisalo da na Manjaču dolaze vojni helikopteri velesile koja je, ne tako davno, bacala bombe sa osiromašenim uranijumom po položajima na kojima je on, zajedno sa saborcima, ostavio najbolje godine života, uvjeren kako brani otadžbinu i stvara svoju državu. Čini mu se da i dan danas osjeća miris baruta i da mu još tijelom struji jeza od prizora kojih se nagledao. Da ih sve živo pamti vremena ima napretek, jer posla nema ni za lijeka. U drugom članku pisali su uslovi koje treba ispunjavati da bi dobio nešto malo crkavice od velevlažnih rodoljuba koji se takođe vozaju u nekakvim helikopterima i blindiranim vozilima.

Iako nema fakultetsku diplomu, ni uštirkano odijelo, pametan je on čovjek. Kao što zna da spomenici ovdje odavno ništa ne znače i ništa ne govore, tako zna i da je NATO onaj glavati gospodin kojem se njegov narod ne može nikakvom silom suprostaviti, a sila je ovdje oduvijek ta koja sudi i presuđuje, kako ona tuđinska tako i od svake nenarodne vlasti. Toliko puta je već osjetio na svojoj koži. Baš poput Kočićevog Davida kojeg su lokalne gazde optuživale kako nije pravi Srb, već špijun i izdajnik, tako su i njega posljednjih godina ovovremene lokalne gazde etiketirale na isti način svaki put kada bi se pobunio protiv nepravde, laži, poniženja.

I njegov sin je, kao i Davidov, morao da ode u Grac, ali ga nije Švabo silom odveo, već je dobrovoljno stajao u onom redu za vizu pred stranim ambasadama. Živ je, hvala Bogu, ali može da ga gleda samo preko skajpa. I nisu mu obukli tuđinsku uniformu, već radnički kombinezon. Rinta tamo njegov jedinac po cijeli dan, ne bi li ugrabio šansu za pristojan i perspektivan život, onakav kakav u otadžbini nije mogao ni sanjati, pogotovo ne bez jake veze i partijske knjižice, a ovako bar majci i ocu pošalje poneku marku za hranu i lijekove.

To njega boli više od ratnih gelera, od traumatičnog sjećanja, više i od lažljivih parola i obećanja da se NATO nikad neće vježbati po njegovoj zemlji. Nije mnogo knjiga pročitao, ali napamet zna Kočićev rukopis u kojem nas slavni pisac upozorava i očajnički traži da dobro upamtimo kako država bez pravde, poštenja i ravnopravnosti više nije otadžbina, već samo – obično ime!

Gord i ozlojađen ponovo je utonuo u san. No, više nije mogao da razgovara sa svojim Petrašinom, već mu se pred očima pojavi šator sa Manjače prepun duvanskog dima i alkohola, pod njim šipke kao iz bordela oko kojih igraju obnažene i istetovirane djevojke, gomila tipova u uštirkanim odijelima, Baja mali Knindža, Ćana i još neka poznata lica sa mikrofonom u ruci.

Pjevali su, zapravo zavijali turbofolk patriotske pjesme. Bivši ratnik je poželio da se i sam pretvori u jazavca, ali to ga je ta sramna, Kočićevog zemljaka nedostojna misao, trgnula iz sna.

Parkom su šetali nezainteresovani prolaznici. Pored njega je i dalje stajala tabla na kojoj piše: “Ko iskreno i strasno ljubi…”

Đorđe Vuković / GERILA INFO

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.