Na beogradskom Prirodno-matematičkom fakultetu studenti su ga pitali koliko je 5.354 pomnoženo sa 3.653. „19.558.162“ , odgovori, matira ih u tri sekunde, a studenti ga digoše na ruke i krenuše prema hotelu Metropol.
Radnici Kijevskog filmskog studija snimali su film o natprirodnim mogućnostima čovjeka i obratili se Šahovskoj federaciji da snime fantastičnu šahovsku sesiju. „Mi se time ne bavimo, ali probajte da razgovarate sa Taljom“, dobili su odgovor.
Talj je odmah pristao i odigrao simultanke na slijepo na 38 tabli, sjedeći u izolovanoj sobi i ništa ne zapisujući.
Tako nešto može samo šahovski genije, jedan od milion.
Mihail Talj, u matematici je bio toliko dobar da je brojao do beskonačnosti, bio je osmi šampion svijeta, tada najmlađi, odigrao je više od 3.000 turnirskih partija.
Šahovski vanzemaljac, koji je bježao iz bolnice i stizao na turnire, žaleći što u jednoj partiji ne može da ostvari bar četiri mata.
Govorio je 7 jezika i velemajstor postao u 13. godini, u Beogradu su ga zvali „čarobnjak iz Rige“.
Bio je boem, tukao je konjak a cigarete ubijao, pušio je 3 kutije „Kenta“ dnevno.
Često je igrao protiv pravila i njegov način igre su nazivali nemogućim.
U drugoj polovini ljeta 1936. godine u Rigi je bilo veoma vruće. Ida Talj je bila u sedmom mesecu trudnoće kada joj je pozlilo, rodila je sina Mihaila prije vremena koji je na desnoj ruci imao samo 3 prsta.
Miša će školu završiti sa 15 godina, a šah je počeo igrati u sedmoj, što ga je potpuno osvojilo. Imao je fenomenalno pamćenje, za noć je čitao dvije knjige debljine po 600 strana.
Novinar Jakov Damski je posumnjao da on čita knjige, već da ih samo prelistava.
Miša na brzinu pročita knjigu debelu kao 3 šahovske table, i reče Jakovu da okrene bilo koju stranu i pročita samo prvi red.
Samo prvi je i pročitao, a sve ostalo je Miša sam citirao.
Godine 1957. Miša je pokorio svesovjetski šahovski Olimp, postao je državni prvak u svojoj 21. godini.
U Rigu se vratio kao heroj, i saznao da mu je umro otac.
Na nervnoj bazi oduzimaju mu se noge, dva mjeseca nije ništa jeo.
Ida tad odlučuje da ga odvede na tradicionalni omladinski turnir u brzopoteznom šahu, znala je da ga samo šah može podići na noge.
Bolničari su na nosilima izneli Mišu na treći sprat i postavili ga na stolicu. Na turniru je imao rezultat 17 od 17, nakon čega se u potpunosti oporavio.
Dvije godine kasnije putuje u Švajcarsku pa u Jugoslaviju na turnir kandidata za svetsku krunu, to je bila posljednja stepenica do svetskog šahovskog Olimpa. U Beogradu niko od tadašnjih šahovskih velikana u Miši nije video ozbiljnog protivnika.
U partiji sa Vasilijom Smislovim, Miša je nagnut iz publike u svom stilu žrtvovao kraljicu, a na 26. potezu Smislov je bio primoran da prizna poraz.
Velikog Fišera je takođe pobijedio nekoliko puta, nakon čega je Fišer jednom prilikom i zaplakao.
U tom trenutku se po Beogradu pronio trač da Miša hipnotiše svoje protivnike, zbunjuje im misli, i tera ih da razmišljaju o golim ženama.
Pal Benko je za partiju sa Mišom stavio crne naočare kako ga ovaj ne bi gledao u oči.
Ni to mu nije pomoglo, Miša je završio partiju patom i postao pobjednik turnira u 23. godini.
Iz Jugoslavije se u Rigu vratio kao velikan, kao vječiti pobjednik i heroj.
Ali tada je tek igrao najvažniju partiju u svom životu, njegov lični turnir sa Sali Landau, njegovom Saškom, gdje je postavljena šahovska zamka njemu, pobjedniku.
Partija sa Saškom se završila kod matičara 19. aprila ’58. godine gdje se, kao na tabli, sa njom oženio na prevaru, kada ju je odveo u opštinu samo na minut.
Tamo ih je dočekao kum, cvijeće, mašne i crveni tepih, čak ni svoje prezime Landau nije uspjela da odbrani.
Miša po prvi put nije žrtvovao svoju kraljicu…
Poslije pobjede u Jugoslaviji, Miša je dobio pravo da igra sa svetskim prvakom Mihailom Botvinikom, „Patrijarhom“ svetskog šaha.
Partija za titulu prvaka svijeta igrala se u martu 1960. godine u Moskvi u „Puškinovom pozorištu.“
Botvinik nije na tabli mogao da izađe na kraj sa problemima i Mišinim kombinacijama.
Patrijarh šaha nije bio spreman na ovakav obrt i pobjeda je bila više nego ubjedljiva.
Miša je sa 24 godine postao prvak svijeta, uz to najmlađi ikada.
Riga je ovog puta dočekala Mišu kao sveca, na doček nije došao samo onaj ko je bio u zatvoru i u bolnici.
Tada je Miša doživio da ga poslije Beograda opet nose na rukama, samo što su ovog puta sa njim nosili i cijeli automobil, koji je tad i razlupan od veselja, ali je Letonija Miši poklonila stan i drugi automobil.
Lijep život u luksuznom stanu je kratko trajao, nakon jedne svađe Saška se iselila a Miši odmah ponovo otkazuju noge i javlja se problem sa bubrezima.
Tek nakon što su se pomirili i dobili sina Geru, on se oporavio.
Nedugo zatim Botvinik traži revanš meč ali Miša je zbog srčanog udara predložio da se meč odgodi, ali Botvinik ga optužuje da laže i traži bolničku dokumentaciju.
Miša se uvrijedio i prihvatio duel.
U meču koji je pratio cijeli svijet, on se kretao po sali kao tigar u kavezu.
Pušio je cigaretu za cigaretom i stalno tražio da mu sipaju konjak.
Prije svake partije je primao injekciju, i na kraju je u ovoj neravnopravnoj borbi izgubio.
Vratio se u Rigu i svojoj majci rekao „Majko, upravo gledaš bivšeg prvaka sveta.“
Narednih godina Miša će osvajati mnoge turnire, od Bleda u Sloveniji gdje je uvijek igrao izvrsno, pa sve do Budve gdje je igrao sa Enverom Bukićem iz Banjaluke, a ta partija je proglašena za najlepšu na svijetu 1967. godine.
Od Saške se razveo pa se oženio drugom ženom, brz život pun žena i alkohola doveo je do toga da mu vlasti SSSR-a kao poznatoj ličnosti zabrane na neko vrijeme izlazak iz zemlje, a kasnije i učešće na turnirima.
Ostalo mu je samo da bude sportski komentator, gdje će upoznati i oženiti svoju treću ženu, novinarku Gelju i sa njom dobiti ćerku Žanu.
Godine1988. odlazi u Španiju sa namjerom da ponovo pokori svijet.
Tad, nakon 20 godina ponovo zove Sašku da mu se pridruži na turniru i pegla njegove srećne košulje.
Nije joj trebalo dva puta reći da posjeti svoju staru ljubav, gdje će samo na kratko opet postati porodica.
Saška ga bodri i gleda kako postaje svetski prvak u brzopoteznom šahu, pobijedivši Anatolija Karpova i Garija Kasparova.
„Ja mogu biti prvak samo s tobom“, rekao joj je tad posljednji put.
Shvatio je da na zemlji neće još dugo biti gost, na lijekove i režim ishrane samo odmahuje rukom.
Život protiv pravila je za njega jedini oblik postojanja.
Jede i pije koliko hoće, sad puši po 5 kutija Kenta i noćima igra šah.
I Gelja se razvodi od njega i Žanu vodi za Njemačku.
Nije dugo bio sam, kada se pojavila Marina, njegova posljednja žena.
U junu 1992. godine igrao je turnir u Barseloni, odjednom mu je pozlilo i prebačen je za Moskvu.
5 dana kasnije iz bolnice je pobjegao da odigra turnir, svoj posljednji.
Kada su ga organizatori videli, ostali su bez teksta, mislili su da gledaju u mrtvog čoveka.
Njegov odgovor je bio „Hvala vam što ste me prepoznali.“
Umro je 3 sata poslije turnira, u 56. godini života.
Bio je to Vidovdan ’92. godine, na sanduk su mu umjesto zemlje bacali šahovske figure.
Posljednji intervju odradio je sa Božidarom Ivanovićem, tečno je pričao srpski jezik i mnogo volio Srbiju.
Bio je toliko velik da iz njegovih šahovskih partija, ali i načina života, danas možemo izvlačiti pouke i rješavati svoje životne probleme.
„Moraš odvesti svog protivnika u duboku mračnu šumu gde je 2+2=5, a put koji vodi nazad je dovoljno velik samo za jednog od nas“- Mihail Talj.
Piše: Dean RS
Be the first to comment