Lideri u BiH zanijemili – masovan pohod preko Drine na vakcinaciju

Dok traje ovaj iznenadni masovni pohod bosanskohercegovačkih građana u Srbiju, oni koji godinama sebe nastoje prikazati kao zaštitnike svog (ili svojih) naroda – šute.

Da  nam je neko prije samo sedam dana rekao kako će u ovo pandemijsko vrijeme, kad su putovanja, a pogotovo odlasci u inostranstvo, svedeni na najmanju moguću mjeru, rekao da će hiljade bosanskohercegovačkih građana masovno krenuti preko Drine u Srbiju, sigurno bismo pomislili kako mu je ova dugotrajna pandemijska groznica udarila na psihu i kako ne zna šta priča. Ipak, na drumovima prema Beogradu, a posebno na beogradskim saobraćajnicama i ulicama, sve je preplavljeno automobilima sa bosanskohercegovačkim registarskim tablicama. Na Kalemegdanu, Skadarliji i Knez-Mihajlovoj ulici čuje se gotovo isključivo prepoznatljivi sarajevski izgovor, baš kao da je neko prenio Ferhadiju u te beogradske četvrti. Sve izgleda kao nekad u Trstu, kad su jugoslavenski državljani, među kojima i veliki broj Bosanaca i Hercegovaca, išli u one čuvene šverc-ture, po kafu i farmerke, pa čovjek tu, na tršćanskim trgovima tik pored obale, nije mogao ni sresti domicilnog stanovnika, koji priča italijanski.

Svi ovi ljudi iz Bosne i Hercegovine, a biće ih, kažu, samo tokom vikenda oko deset hiljada, otišli su u Beograd kako bi bili vakcinisani. Za ulazak u Srbiju nije im potreban nikakav PCR test, nego samo pasoš, a za vakcinaciju ne moraju imati nikakva ljekarska uvjerenja. Poziv iz Srbije, kažu, nisu htjeli propustiti jer je masovna imunizacija u Bosni i Hercegovini još daleka utopija. Nikoga od njih nisu obeshrabrili medijski izvještaji kako će biti vakcinisani isključivo AstraZeneca vakcinom, koju građani Srbije baš i ne vole, i kako rok trajanja tom kontingentu ističe u ponedjeljak. Nije im bila prepreka ni to što im, kako tvrde pojedini stručnjaci, niko ne može garantovati hoće li im biti omogućeno da se revakcinišu u potrebnom roku – u Beogradu su dobili potvrdu da će sigurno biti pozvani i revakcinisani.

Ovi ljudi jednostavno su birali između pukog beskrajnog čekanja neizvjesnog početka vakcinacije u svojoj zemlji i izglednog i dobro organizovanog procesa vakcinisanja u Beogradu, čak i sa mogućim posljedicama. Kad je već tako, i nema neke svrhe raspravljati o njihovim motivima. Uostalom, sve je veći broj zainteresovanih za vakcinaciju – od običnih građana do firmi, koje na taj način žele vakcinisati svoje radnike.

Leutar.net Lideri u BiH zanijemili - masovan pohod preko Drine na vakcinaciju

Mnoge dileme

Mnoge dileme se, međutim, pojavljuju na drugoj strani. Niko nam nije odgovorio zašto predsjednik Srbije Aleksandar Vučić već sedmicama susjednim zemljama donira vakcine koje je Srbija kupila za svoje građane. Dirljive poruke zahvalnosti onih koji su iz naše zemlje otišli na vakcinaciju preko Drine pokazuju da to ni njih nimalo ne interesuje, kao ni ocjene izvjesnih političkih krugova kako Vučić i na ovaj način pokušava da se nametne kao regionalni lider.

Vučić je, šta god ko mislio o njemu, Srbiji osigurao veliki broj vakcina u vrijeme kad su drugi vlastodršci u susjednim zemljama izmišljali izgovore što oni to nisu u stanju uraditi, pa je za njih na ovom planu više nego lider, šta god oni govorili o njegovim akcijama donacija, pa evo sad i vakcinacije za građane Bosne i Hercegovine. Čak i ako neko prihvati argumente kako on koristi vakcine kao političko oružje da bi ojačao svoju političku poziciju u regionu, za sve naše, domaće bosanskohercegovačke vlastodršce ostaje pitanje – zašto oni nisu u stanju da na takav način sebe profiliraju kao lidere na regionalnom planu.

Dok traje ovaj iznenadni masovni pohod bosanskohercegovačkih građana u Srbiju, oni koji godinama sebe nastoje prikazati kao zaštitnike svog (ili svojih) naroda – šute. Poslije one slike skrušene zahvalnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine predsjedniku Srbije na sarajevskom aerodromu prilikom uručivanja donacije vakcina, malo ko u političkim krugovima se usuđuje da o tome bilo šta kaže. Oglašavaju se samo oni prozvani, nadležni, oni koji moraju, pritisnuti  pitanjima medija i javnosti, a i tada nas potresnim porukama pozivaju da ne klonemo duhom dok ne stignu vakcine iz covax-programa.

Poruke političarima

I dok građani s desne strane Drine masovno odlaze da se vakcinišu (i uopšte ih ne zanima da li time jačaju regionalni  liderski oreol Vučiću), na društvenim mrežama je pravi potop poruka upućenih domaćim institucijama, prije svega onim u Sarajevu, u kojima dominira jedna riječ – sramota. Vakcine su potpuno razgolitile sve političke fraze o tobožnjoj beskompromisnoj borbi tih lidera i narodnih predvodnika za interese naroda i građana. Računica je, kažu ljudi na društvenim mrežama, jasna – ili nisu u stanju da spase građane nabavkom vakcina jer su nesposobni, ili ih ti građani, koje svaki dan neizostavno spominju, uopšte ne zanimaju.

Sva sreća što su u Srbiji na snazi epidemiološke mjere, pa su zatvoreni kafići, restorani, noćni klubovi, barovi i trgovinski centri.  Da nije tako, neko iz domaćih institucija bi, kaže jedan sarajevski zajedljivac, bez sumnje došao na ideju da spoji ugodno s korisnim i da angažuje tri-četiri turističke agencije, dakako, nevidljivim nitima vezane s njima i njihovim institucijama – i da otvori novu vrstu turizma.

Mogao bi „pođoniti“ one čuvene organizacije putovanja u Kuću cvijeća, vječno počivalište doživotnog predsjednika socijalističke Jugoslavije Josipa Broza Tita u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka. Bila su to živopisna putovanja. Ukrcaju se radni ljudi i građani, rudari, seljaci i poštena narodna inteligencija u autobus, pa preko Drine kod Malog Zvornika. Ovi mlađi možda toga nisu ni svjesni, ali tada tu nije bilo nikakve granice, pasoške kontrole i drugih procedura – samo most s jedne na drugu stranu. Ni tada „hodočasnici“ nisu išli samo da obiđu Titov grob, pa što bismo danas išli samo da se pelcujemo. Bilo je tu svačega zanimljivog. Obilazila bi se usput rodna kuća Vuka Karadžića u Tršiću i još poneka interesantna lokacija, prije nego što se kroz mačvanska i šumadijska kukuruzišta ne dođe do Beograda. A kad bi već u pobožnoj tišini prošli kroz vječno Titovo počivalište, razdragani posjetioci rasuli bi se po ulicama i sokacima Kalemegdana, Tašmajdana, Dorćola i Skadarlije sve do samog sumraka i do polaska na konak u onaj čuveni motel „Stari hrast“ u Markovcu. Ima još starih markovčana koji se zaklinju kako je to bilo tako unosno vrijeme da je, kažu, i stari hrast u dvorištu motela za tih četiri-pet godina, kad se masovno išlo u Beograd tim povodom, porastao i udebljao se više nego za prethodnih sto godina. A ujutro, preko Kragujevca, Čačka i Užica, kroz Ovčarsko-kablarsku klisuru, polako u svoju rodnu Bosnu.

Mnogo šta bi se i danas dalo isto tako organizovati.

Samo – kako bismo uopšte mogli nazvati tu vrstu turizma?

Amir Sužanj; AlJazeera

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.