Neretvanin Petar Tutavac: Ja sam otac DOMAĆICE i PLAZME za koje danas svako zna! Nisam ih zaštitio, uvijek sam smatrao da sve to pripada narodu

Malo ko nije čuo za „Domaćicu“ – slatke kekse prelivene čokoladom što ih je reklamirao i hrvatski fudbalski reprezentativac Ivan Rakitić. Mališani su godinama odrastali i još uvijek rastu sa „Plazma“ keksom – slatkim ukusnim obrokom, koji pomiješan sa mlijekom svakoga vraća u djetinjstvo.

ŠTRUDLE OD SMOKAVA

Jedan od takvih nostalgičnih zalogaja uz „Domaćicu“ i „Plazmu“ je i štrudla od smokava, ekskluzivni proizvod fabrike keksa i vafla iz Čapljine, koji je nekada dominirao na policama širom bivše Jugoslavije. Ne treba zaboraviti ni grisine-štapiće u slanom izdanju od lisnatog tijesta koje je svako od nas barem jednom probao, „Belvit“ kekse, bakin kolač i mnoge druge.

O ovim slatkišima puno toga se zna, ali rijetkima je poznato da je njihov rodonačelnik Petar Tutavac, Neretvanin koji je svoj radni vijek proveo u konditorskoj industriji širom bivše Jugoslavije, a svoje zvjezdane poslovne trenutke doživio je u fabrici keksa „Bambi“ u Požarevcu, gdje i danas živi sa svojom porodicom.

Petar Tutavac sa sinom i unucima u proizvodnom pogonu firme ‘Pertu’

I ne miruje, mada je službeno penzioner. Štaviše, prevalio je 87 godina i još je poslovno aktivan u privatnoj porodičnoj firmi „Pertu“, u kojoj se proizvode konditorski proizvodi (čak 280 različitih vrsta), a ima i brojne planove za širenje posla u zemljama regije.

– Eto, tako i danas sa svojom porodicom, sinom i unucima koji su inženjeri prehrambene tehnologije radim nove slatkiše i nove proizvode – govori nam Petar, čija je životna priča započela u Podgradini nedaleko od Opuzena (danas opština Slivno), gdje je rođen u brojnoj porodici daleke 1934. godine.

U dobi od trinaest godina je završio pletarski zanat u Opuzenu te je postao KV radnik pletar. Tada je nekoliko godina pleo korpe u kojima se nosio hljeb, ali mladi Petar se time nije zadovoljio. Godine 1949. preko sindikata se javio na kurs za keksara u Zagrebu, koji je raspisala fabrika „Kraš“, gdje su on i još jedan polaznik izučili keksarski zanat. Zanimljivo je da je bio prvi školovani keksar u tadašnjoj Jugoslaviji. Zatim je otišao u vojsku, a nakon povratka zaposlio se u „Krašu“.

IZ ZAGREBA U ČAPLJINU

– „Kraš“ je tada bio jedina konditorska industrija i sve ostale koje su se kasnije pojavljivale potekle su od njega – prisjeća se Petar, koji je uz rad pohađao višu „Krašovu“ školu za inženjera konditora u proizvodnji.

– Nas je tada bilo 96 i svi smo završili tu školu i bili smo osnova konditorske industrije koja se razvijala u tadašnjoj državi – kaže Petar.

Ali ono što je zanimljivo jeste da je upravo „Domaćica“ bila njegov diplomski rad i prvijenac u konditorskoj industriji. Taj najprodavaniji keks nakon „Plazme“ kasnije je doživio različite varijacije, ali osnova je ostala onakva kakvu je zamislio Petar Tutavac u svom diplomskom radu dalekih pedesetih godina prošlog vijeka.

Keks DOMAĆICA

No, sudbina je htjela da se ne zadrži dugo u Zagrebu. Nekako u to doba osnivale su se mnoge konditorske industrije, a među njima i „Lasta“ u Čapljini, koja će biti njegovo odredište.

Budući da nije mogao riješiti stambeno pitanje za svoju porodicu u Zagrebu, krajem 1958. godine Petar se vraća u dolinu Neretve, u Čapljinu, u fabriku „Lasta“, koja je u to vrijeme proizvodila hljeb, oblatne i medene pogače, sa 27 zaposlenih.

– Nakon dolaska u fabriku na mjesto tehničkog direktora, započeo sam sa proširenjem proizvodnje, nabavio sam nove linije i uveo nove proizvode, među kojima i štrudle od smokava.

– Znate, na tom području ima puno smokava i bila je prava šteta to ne iskoristiti – govori nam.

Iako je uspješno organizovao proizvodnju, u Čapljini se nije dugo zadržao.

IZ ČAPLJINE U LESKOVAC

Odlazi u Leskovac ufabriku „Toma Kostić“, gdje su nabavili liniju za štapiće.

– U Leskovcu nisu imali odgovarajućeg stručnjaka za taj posao, a za mene je to bio prvi pravi izazov – prisjeća se Petar, koji ponosno ističe da je napravio prve štapiće u ondašnjoj Jugoslaviji.

– Oni su kupili italijansku liniju za proizvodnju štapića, ali Italijan koji je na njoj radio nije mogao dobiti proizvod kakav se očekivao. Ja sam napravio drugi recept. Za mene je to bilo veliko priznanje da mi Italijan kaže da su moji štapići bolji nego njihovi. Kasnije se u proizvodnju krenulo s nekoliko različitih vrsta štapića – govori Petar.

– Cilj nam je bio napraviti nešto novo, do tada neviđeno. Tada pekarska industrija nije imala peciva kao danas. Pekli su se hljeb i kiflice i to je to.

Vi ste u Jugoslaviji u konditorskoj industriji prvi počeli koristiti soju i sirutku, koja se do tada bacala, iako je bogata kalcijumom. Uveli ste vitamine i minerale u konditorsku industriju?

– Da. Sve je to od mene poteklo. O soji tada niko ništa nije znao, tako da sam ja prvi u Jugoslaviji upotrijebio i soju u proizvodnji. Napravili smo jedan proizvod za djecu, čajne kolutiće od sojinog brašna, koji su u školama bili obavezan obrok. To je već tada bio začetak nekih novih tehnologija. Ideja je bila praviti proizvode koji bi bili veće nutritivne vrijednosti. Dobio sam neke časopise iz Amerike i vidio sam tamo sastav vitamina i minerala u jednom proizvodu za mršavljenje. I dalje, u tom razvoju došlo je do toga da se napravi kasnije jedan veliki proizvod – govori Petar, polako dolazeći do krune svog konditorskog stvaralaštva – „Plazma“ keksa.

ITALIJANSKI ‘PLASMON’

Ideja za Plazminu recepturu se poklopila s Petrovim dolaskom u Požarevac, gdje je osnovao fabriku keksa „Bambi“, čiji je zaštitni znak lik iz Diznijevog crtića.

– Radeći na proizvodnji dječjeg keksa sa sojinim brašnom za školske kuhinje, razmišljao sam o novom proizvodu koji bi bio nešto sasvim novo u pogledu sastojaka i veće nutritivne vrijednosti. Ideju sam upotpunio saznanjima iz američke stručne literature, a usavršavanjem i izmjenama u recepturi italijanskog keksa „Plasmon“ došao sam do originalnog proizvoda sa dodacima vitamina, minerala i kombinacijom bjelančevina životinjskog i biljnog porijekla. Tako je nastala „Plazma“, na kojoj su odrastale generacije – otkriva nam Petar.

Ali, nije sve išlo glatko – bilo je i problema sa Italijanima oko imena keksa, pa je Petar pribjegao solomonskom rješenju:

– Dogovorili smo se da možemo proizvoditi „Plazmu“, ali da je ne možemo izvoziti na italijansko tržište, a onda sam ja tražio da Italijani ne mogu kod nas izvoziti svoj „Plasmon“. Takav je bio dogovor – reći će Petar, koji naglašava da je „Plazma“ tada imala sve komponente kao i danas, osim koloidnog željeza.

Keks PLAZMA

DRUGA PRAVILA

Petar ni jedan svoj proizvod nije patentirao…

– To su bila neka druga vremena, kada se znanje nije skrivalo – nego se dijelilo. Sve što sam radio, sve moje recepture i proizvodi, rađeni su pod imenom „Bambi tehnologije“. Uvijek sam smatrao da sve to pripada narodu, da se tako jača društvena snaga i ugled naše zemlje na domaćem i svjetskom tržištu. Bila su to vremena kada su važila neka druga pravila i odnosi među ljudima. Ma, meni je dobro i ovako, ja sam srećan čovjek – zaključio je Petar.

/SLOBODNA DALMACIJA/

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.