25 godina od egzodusa i izdaje Srba iz Sarajeva

Piše: Bojan Milićević

Prođe februar, a s njim i 25 godina od egzodusa i izdaje Srba iz Sarajeva, njih oko 150 000 koji su protjerani sa svojih viševjekovnih ognjišta, a opet ih se niko iz državnog vrha ne sjeti (ni njih ni poginulih boraca čije su kosti prenesene i ugrađene u Mali Zejtinlik) i obilježi kako dolikuje najtužnije dane ovoga rata za Srbe u Bosni i Hercegovini.

Lažni Srbi i lažne patriote, koji su na vlasti, prvi su kada treba pričati o, isto tako lažnom srpstvu, o „Teheranu“, „hodžama što arlauču“, ali gdje su kada se treba sjetiti protjeranog i napaćenog naroda, koji je u ratu junački odbranio sva srpska naselja, a onda bio izdan od strane Sloba Miloševića?

I neka je to ludost tog vremena i tadašnjih udbaša, ali zašto danas ne naučimo lekcije i 25 godina poslije držimo iste guje u njedrima? Zašto danas u miru imamo još gore na vlasti?

Puna su im usta srbovanja i priče o Sarajevu, ali šta ste uradili za ove ljude, sem što im svake godine zadajete nove šamare i poniženja ignorisanjem svega što se tiče ove tužne epizode u životima tih ljudi?

Evo što ne brinete o živima, srpskim interesima, kulturno-istorijskom nasljeđu i svime onim čime su Srbi vijekovima potvrđivali svoje prisustvo u Sarajevu, nego ste potpuno zaboravili i mrtve koji počivaju na Malom Zejtinliku.

Ovih dana smo se, konačno, slava Bogu, svi prisjetili Jasenovca i srpskog stradanja. (Poneko se sjeti, doduše, i egzodusa, ali sve ostane u lokalnim okvirima što je sramota za vlasti Republike Srpske, jer zaslužuje mnogo više)

Koliko ćemo čekati da se prisjetimo najtužnije priče o ovoga rata i dostojno obilježimo ove dane za nauk pokoljenjima?

Koliko ćemo čekati da se riješimo i oslobodimo nedostojnih i lažnih nacionalista, koji svoj nacionalizam grade samo na populizmu, a u stvari se ne zalažu ni za jedan nacionalni interes?

Lijepo kaže Jevanđelje „po djelima njihovim poznaćete ih“ pa valjda dođemo jednog dana i dotle.

---

Što puštaš da nas odvode
u bestragiju, Gospode?

Kome će trešnje da rude
ako nas ovde ne bude?

Što gledaš kako nam kože
na bubnju zatežu, Bože?

Ko će da krči bogaze
ako nam groblja pogaze?

Što li nam čaše najgorče
usnama prinosiš, Tvorče?

Koji teg će da poveže
dva jezika ravnoteže?

Mlinovi nas strašni melju
Osvrni se, Spasitelju.

Pjesma: Đorđe Nešić