„Na početku, to mi se činilo simpatičnim. Odmor nakon napornog rada. Trebali su mi prijatelji. Makar lažni. Na kraju, u zadimljenoj prostoriji ostavila sam tri nekretnine, tri firme i miran život. Djelimično i zdravlje. Sve, osim volje za novim početkom. ”
Tako danas priča A.T, nekada najuspješnija farmaceutkinja u Bosni i Hercegovini.
No, njeno svjedočenje o boravku na klackalici između zabave i bolesti zavisnosti nije usamljeno u filmskom dokumentu “Na rubu” autorke Arijana Saračević Helać iz Sarajeva. Naprotiv.
„Prema procjeni stručnjaka, u našoj zemlji postoji oko 50 hiljada patoloških kockara. To su strašne ljudske sudbine. Meni ni danas nije dobro kada se sjetim onoga što sam čula.
Poseban utisak je ostavila žena koja je potpisala da neće vidjeti sina dvije godine, dok je na liječenju. Jer, kocka je bolest.
A, čini mi se da joj ne pristupamo kao javno zdravstvenom problemu. Igre na sreću se u BiH mogu reklamirati, što dodatno doprinosi društvenoj percepciji prihvatljivosti takvog ponašanja. – objašnjava novinarka Saračević Helać.
Napominje da se u Bosni i Hercegovini sve je veći broj žena koje su se odale ovoj pošasti. Ali, pravila nema.
Danijela je krupije. Kakva je njena priča?
„Doživljavala sam da dođe žena sa djecom i napada muža. Kaže – otišao si da kupiš hljeb prije tri dana. I on mrtav hladan vadi kesu i kaže – evo kupio sam. On nema pojma koliko je vremena proveo kockajući. U WC-u se peru, ne jedu, ne piju, smrde, rastu im brade, nokti…
Znači, bitno je samo da su na aparatu, da se vrti… Svi se nadaju tom džek potu, a kad ga dobiju još je gore. Dobiju iznos o kojem mogu samo da sanjaju. Recimo, 40 ili 50 hiljada. Onda ostave i to, i sve ostalo.“ – svjedoči Danijela.
Marko Romić, voditelj Kluba liječenih zavisnika o kocki iz Mostara kaže da je laž glavni alat patoloških kockara.
„Mi trenutno imamo 25 štićenika. Nesumnjivo ih u stvarnosti ima mnogo više. Najteže je priznati sebi. Naš najdrastičniji primjer je penzionerka čija penzija iznosi 1 600 maraka.
Prima je iz inostranstva. Na dan kada bude isplaćena ode i sve prokocka. Nevjerovatno. Oni imaju potrebu za ulogom kako bi podigli uzbuđenje. Tu je i potreba da se vade iz gubitaka. U stvarnosti dobiju samo narušene odnose sa članovima porodice i bliskim ljudima.“ – komentariše Romić.
Dokumentarni film autorke Saračević Helać, koji potpisuju i reditelj Himzo Mihaljević, snimatelj Igor Ciković, montažer Harun Avdagić, ima za cilj upravo ukazati na nekontrolisan i veliki drušrvei problem povećanog broja patoloških kockarki kod nas.
„Postoje osobe koje dovode dobrostojeće žene u kazino. Zna ih biti po 70 do 80. Mene je tipovala prijateljica, kojoj sam pomogla. Znala je ko sam. A, tamo su znali bili i ljudi koji su jednostavno namještani da dobiju po 50 ili 60 hiljada evra, da bi ostali vidjeli njihove uspjehe…
Da igra počne. Ono što su meni uradili je ravno zločinu.“ – zaključuje A. sa početka priče.
Zajedničko njoj i drugim radno aktivnim ženama, penzionerkama i maloljetnicama, jeste da su u zadimljene kockarnice uglavnom ušle pokušavajući izliječiti emotivne rane, koje su tako postale još veće. Uz izgubljeno vrijeme i novac.
Prijatelji, uglavnom, nisu oni koji se najglasnije takvim predstavljaju!
Mirela Savić /LOLA/
Be the first to comment