Hercegovka Milka Gnjato, arhitekta, jedan od osnivača i kreativni direktor „Zabriskie“ studija, godinama živi i radi u Beogradu, kreirajući višedimenzionalan svijet ispunjen vanvremenskim arhitektonskim rješenjima. Od bilećke djevojčice, odakle je rodom, koja je fascinacije prostorom i elementima hercegovačkog podneblja podsvjesno ugrađivala u svoje biće, danas je uspješni arhitekta, a njeni projekti prepoznati su i izvan granica Srbije.
Jedna je od rijetkih dama čiji su projekti tri puta nominovani za Nagradu Evropske unije za savremenu arhitekturu „EU Mies Award“. U 2020. godini nominovan je projekat poslovnog objekta „Mia Dorćol“, urađen u okviru „Zabriskie“ studija. Nacionalna nominacija za evropsku Nagradu čiji je cilj promocija, razumijevanje i reflektovanje značaja arhitekture u tehnološkim, konstruktivnim, sociološkim, ekonomskim, kulturološkim i estetskim dostignućima, smatra se priznanjem za kvalitet arhitekture.
Iako joj je ovo, među ostalim nagradama, još jedna potvrda da ono što radi vrijedi i izvan sredine u kojoj stvara, te da rad uložen u pomjeranje granica mogućeg ima smisla, nagrade ni jednog trenutka ne pripisuje isključivo sebi. Štaviše, kako je bavljenje arhitekturom uvijek timski rad sa više različitih, podjednako važnih faza za uspješnu realizaciju, sve nagrade i priznanja pripisuje cijelom timu sa kojim sarađuje.
Zapažamo, dakle, da se Milka, ne samo u arhitektonskim, već i promišljanjima vlastite duše, vodi danas prilično zaboravljenim vrijednostima koje nam život oplemenjuju. Kako kaže, njen, ali i pristup tima sa kojim radi u svom studiju, temelji se na iskrenosti i jednostavnosti.
„Doživljaji koje proizvodi arhitektura nisu formativno značajni samo za arhitekte već i za sve ljude. Kvalitet arhitekture, bilo da je u pitanju otvoreni i zatvoreni prostor, ulica, stan, kuća, zgrada, spomenik, klupa u parku, zaista opredjeljuje način i gradi kvalitet naših života. Pažljivo promišljanje, razumijevanje i poštovanje izgrađenog prostora ne donosi samo svakodnevnu udobnost, već unosi plemenitost u naše živote. U sveopštoj krizi identiteta, nastojeći se istaknuti u moru sličnog ili istog, zaboravili smo na jednostavnost, neprolaznost i neupitnu autentičnost bazičnih vrijednosti u svim oblastima ljudskog djelovanja. Naš stav je da arhitektura treba biti iskrena, proizaći iz konteksta i iz funkcije, povezana s okruženjem i, ako je moguće, s prirodom. Treba dati novu vrijednost kontekstu, ne smije ga urušavati, ružiti, kvariti“.
Milka Gnjato iza sebe ima više rješenja koja su osvojila prve nagrade na konkursima. Bilo da je riječ o vrtiću, stambenoj ili poslovnoj zgradi, prostorima od kulturnog i istorijskog značaja, iznova uspijeva da ide u korak sa savremenom arhitekturom i odgovori kontekstu gradnje, te neprekidnim promjenama novog doba.
„Bitan je način na koji se arhitektura odnosi prema prostoru u koji se integriše, a potom i funkcionalne i prostorne karakteristike samog objekta koji kreiraju atmosferu i doživljaj. Ono čemu težim je da iznova za svaki objekat, bez obzira na njegovu namjenu, promišljam na način na koji se te suštinske odrednice kvaliteta ostvaruju. Presudno je prepoznati potencijal, mogućnosti, karakteristike lokacije na kojoj nastaje novi objekat i to važi za sve arhitektonske teme i namjene, kakav god da je objekat u pitanju. Presudno je dobro shvatiti kontekst i na njega odgovoriti novim impulsom koji podržava postojeće vrijednosti. Da bi krajnji korisnik bio zadovoljan, veoma je važno razumjeti trendove i interpretirati ih na ispravan način“.
Nakon devetogodišnjeg angažmana kod svojih profesora sa Arhitektonskog fakulteta u „DVA studiju“, pokrenula je studio „Zabriskie“. Priču koja raste, nadaleko prepoznatu, gradi postepeno sa timom od 20 talentovanih ljudi, među kojima su neki i sa preko 25 godina iskustva, ali šansu rado daje i tek svršenim studentima. Ističe da je jedna od prvih koja se priključila i učestvovala od samih početaka u građenju firme i Trebinjka Milijana Munišić. Ne sagledavajući uspjeh samo izvedenim projektima firme i nagradama, već postulatima rada, truda i promišljanja, težnja ovog arhitekte doseže mnogo dalje i mnogo šire.
„Našim uspjehom smatraću dvije stvari – da li smo makar donekle uspjeli vratiti vidljivost osnovnim vrijednostima, kako u arhitekturi tako i u profesiji, i jesmo li donekle olakšali posao mladim ljudima, posebno ženama koje žele osnovati i razvijati svoje arhitektonske firme. Naime, nastojimo što bolje da se razvijamo i put probijemo kako za našu generaciju na početku pete decenije života, tako i za one koje dolaze. Osim što je izgradnja firme izazov i traži poseban entuzijazam, upornost, spremnost za eksperiment, pa posljedično i grešku, ali i ljudskost, još uvijek je dodatni izazov ili otežavajuća okolnost ukoliko to radi žena. Izgradnja arhitektonskog biroa koji nije vezan za pojedinca, već predstavlja tim i sistem, istinski je pionirski poduhvat koji podrazumijeva učenje putem pokušaja i pogreške. Nadam se da će ‘Zabriskie’ studio doprinijeti dovršavanju procesa profesionalizacije arhitektonske struke“.
Kao vječiti zaljubljenik u umjetnost, uporedo i prirodne nauke, i dobar crtač, od prvobitne zanesenosti vajarstvom do krajnjeg ishoda, arhitekture, Milka svoj put gradi polako i precizno. Sazrijevanjem, priča nam, sve više osvješćuje da dok projektuje, nesvjesno i posredno rekreira utiske i atmosfere koje su u djetinjstvu ostavile traga u njoj.
„Na mene je veliki utisak ostavila prva posjeta manastiru Dobrićevo i unutrašnjost crkve. Prigušena svjetlost, boja freski, apside i lučni svodovi u maniru kasne dubrovačke gotike učinili su da sama arhitektura, po prvi put, proizvede osjećaj strahopoštovanja kod djeteta. Ljepota velikog, horizontalnog prozora sa predivno kadriranim pogledom na Bilećko jezero, prozora na zgradi Zavičajnog muzeja u Bileći, nesvjesno me je naučila da u svakom prostoru tražim mjesta s kojih vrijedi kadrirati i naglasiti pogled. Posebna, odmjerena dramatika, koju kreira sam način na koji taj objekat izranja iz terena, daje neprocjenjiv prostorni kvalitet okruženju i to je prva lekcija koju sam dobila o tome kako kontekst utiče na objekat i obratno“.
Jedinstvena u poimanju ne samo arhitekture, nego i doživljaja života, ostala je dosljedna sebi i profesiji koja je ispunjava.
„Trud i poštovanje unutrašnje želje uvijek se isplate. Osim što je bitno obezbijediti sebi prihode, veoma je važno ispuniti život ljubavlju prema onome što se radi. Jedino ispravno mjerilo uspjeha je osjećaj sopstvenog zadovoljstva i ispunjenosti, i na tome se neprestano radi. Iako nisam imala mogućnost opsežnog pripremanja za prijemni ispit u za to namjenski specijalizovanim, privatnim radionicama, i te kako sam se spremala i trud se isplatio. S druge strane, bila sam beskrajno uzbuđena što imam mogućnost učiti ono što jako želim. Zato je za mlade ljude koji treba da odluče kojim putem će ići važno da prvo rade na osvješćivanju, a potom i na ispunjavanju svoje unutrašnje želje, nepoljuljani raznim preprekama, kojih uvijek ima i uvijek će ih biti. Naravno, sve to ne bi bilo moguće ili bi išlo mnogo teže da nisam imala potpunu podršku i razumijevanje roditelja“.
Evidentno je da uprkos svim dostignućima, nijednog trenutka ne zaboravlja podneblje iz koga je potekla. Uz primisli o ljepoti prirodne arhitekture kamena, kako predočava, umjetnosti vrijedne divljenja, živi privatne i poslovne snove, noseći sa sobom nebrojene porodične uspomene i hercegovački senzibilitet.
„Trudim se da u sebi neprestano gradim i osnažujem, osim onih usvojenih od roditelja, i vrijednosti hercegovačkog mentaliteta – iskrenost, istrajnost, ljudskost, a ne smetaju mi, kad prepoznam u sebi i mane, poput skeptičnosti, koja, ako je odmjerena, obezbjeđuje široko sagledavanje realnosti, odnosno razboritost. Karakteristike tradicionalne hercegovačke kuće kao što su jednostavnost i nepretencioznost, dakle, ljepota i misaonost, za mene su esencija arhitekture. Naime, izuzetan profesor i arhitekta, porijeklom Hercegovac, Spasoje Krunić, često je citirao svog profesora Dobrovića: ‘Arhitektura je klupko umetnosti, tehnike i misaonosti i kada bi se izvukla makar jedna nit, tada to više ne bi bila arhitektura’. Sada to znam i svaki put se divim misaonosti, tehnici i umjetnosti – arhitekturi hercegovačkog krša!“
Kad vizija zaživi
„Proces rada na arhitektonskim konkursima višestruko je uzbudljiv. Osim što je takmičarski, sa ciljem postizanja što višeg kvaliteta rješenja od značaja za cjelokupno društvo, to je i proces slobode u promišljanju i kreativnosti, te dragocjenih druženja. Pobijediti, svakako nosi veliko zadovoljstvo. Međutim, proces izrade projektne dokumentacije i izvođenja objekta zna da traje i više godina i, za to vrijeme čovjek doživi mnoštvo emocija. Vizija ne postaje tek tako stvarnost i često se tokom tog procesa i mijenja. Ono što je meni najuzbudljivije je otkrivanje karakteristika objekta koje nisam vidjela u toku projektovanja i posmatranje kako se objekat ponaša u okruženju, kako stari i kako se koristi. Dakle, svaki objekat po izgradnji zadobija svoju autonomiju i započinje svoj pomalo nepredvidiv život. Ako shvatim da ljudi koji koriste objekat razumiju i vole njegove planirane specifičnosti i pronađu načine da u njemu funkcionišu, smatram da je objekat uspješno zaživio“.
Poznanstvo koje se ne zaboravlja
„Posebno sjećanje čuvam i posebnu zahvalnost osjećam prema trebinjskom arhitekti, izuzetnom Vuku Roganoviću, koji mi je pomagao da se pripremim za veoma zahtjevan prijemni ispit. Sjećam se, između ostalog, kako mi je u dva poteza i uz par duhovitih doskočica, preko moje skice portreta nekog čovjeka, objasnio sva pravila perspektive za koje bi neko drugi utrošio više sati priče. Uprkos brojnim komentarima drugih kako je suluda moja odluka da se sredinom devedestih godina odlučim za studij arhitekture u Beogradu, za mene nije postojala druga mogućnost. Osim porodici, i njemu dugujem što je učvrstio moju želju da treba da nastavim putem koji me ispunjava“.
Izvor: Glas Trebinja / Maja Begenišić
Be the first to comment