Hajka na Miru Furlan

Donosimo arhivu medijskih napada na glumicu početkom devedesetih. Prednjačio je tjednik Globus, za koji su pisali Rene Bakalović, Slaven Letica, Tanja Torbarina i drugi, a sekundirali su Anja Šovagović, Zvonimir Maković, Božidar Alić i brojna poznata imena. Furlan je prvo ostala bez posla, a uskoro i bez stana, koji joj je vraćen nakon 16 godina.

očetkom listopada 1991. godine Mira Furlan poslala je pismo u redakciju tjednika Danas. Povod za istup bile su javne osude u Hrvatskoj zbog njenog nauma da igra u predstavi na Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu (BITEF). Furlan je napisala da je odlučila odigrati ulogu iz više razloga, pa i zbog ljudi koji „nisu poljupcima i mahanjem ispraćali tenkove upućene u Hrvatsku“.

„Ne igrati ovu predstavu znači pristati na to da je sve gotovo, da je opća destrukcija izvedena dokraja, da smo svi mi zbrisani s lica zemlje kao nepotrebni, pa čak i štetni balast, ukratko to znači potpisati vlastitu kapitulaciju“, stoji u tom pismu.

„Mira Furlan razdragano igra i pokazuje sise po beogradskoj pozornici BITEF-a. Dok joj zagrebačke kolegice s navedenim rekvizitima silaze u podrume“, pisala je u Globusu Tanja Torbarina, jedna od predvodnica hajke

Iako se naivno možda nadala da je time dovoljno objasnila svoj izbor, razdoblje najvećeg iživljavanja tek je uslijedilo. U sljedećem broju, u rubrici pisma čitatelja, javio se Zvonko Maković da obznani kako se iza njene odluke krije „veoma dvojbeni moral“.

Vjesnik je u svome prilogu objavio kratku informaciju o pismu i citat iz njega, uz naslov „Glumom protiv očaja“. Uz obavijest je stajala oveća teatarska fotografija Mire Furlan u poluobnaženom izdanju.

Tamo gdje je režimski list stao sa sugestivnim prizorom, nastavio je Globus eksplicitnim tumačenjem. U novinama Denisa Kuljiša, koje su u svojim počecima obilato radile na proizvodnji mržnje, Tanja Torbarina je 4. listopada komentirala kazališni festival u Beogradu. „Mira Furlan razdragano igra i pokazuje sise po beogradskoj pozornici BITEF-a. Dok joj zagrebačke kolegice s navedenim rekvizitima silaze u podrume. Kad joj napalm-bomba, po preporuci Šešelja, razvali Hrvatsko narodno kazalište, čiji je još član, možda ipak Furlanica nazove Zagreb. Da pita je li joj došla plaća. Bez obzira koliko joj je mala“, piše u tekstu.

Deset dana poslije, Globus je objavio vijest da je „Mira Furlan izazvala ogorčenje svojih zagrebačkih kolega igranjem u predstavi ‘Pozorišne iluzije’ na BITEF-u.“ „Još uvijek se nalazi u Beogradu, valjda dok ne prestanu zračne opasnosti nad Zagrebom. Potpisuje ugovore za nove uloge u srpskim filmovima“, glasila je nepotpisana vijest u listu koji je doprinio hajci na još jednog glumca. „Što se dogodilo s Radom Šerbedžijom?“ zapitali su se u Globusovoj kulturnoj rubrici. „Nakon što je ‘ugrožen’ u tišini napustio Zagreb, sve češće se pojavljuje u Beogradu, gdje potpisuje ugovore za nove predstave i filmove“, odgovorio je tjednik.

Dvoje glumaca Torbarina je spojila u kolumni objavljenoj 25. listopada, razrađujući scenarij za film koji je nazvala „Gospoda Miloševići“. „Po scenariju Aleksandra Tijanića, gospođu Milošević igrat će Mira Furlan. A gospodina Miloševića Rade Šerbedžija“, napisala je.

U dijelu novina rezerviranom za ležernije teme i kulturu, sugovornici tjednika dobivali su priliku da se očituju oko (bivše) kolegice. Glumica Anja Šovagović u nevjerici je 21. listopada komentirala kako Šerbedžija i Furlan „u presudnom trenutku za Hrvatsku snimaju srpske filmove i igraju na BITEF-u“. „Jer, vremena su takva da se ljudi moraju opredijeliti, moraju se odlučiti gdje ćemo, kako i s kime živjeti. Dobro je da se sada neke stvari dovedu do kraja. Jer, sve je ili crno ili bijelo. Nema sivog.“

Kulminacija Globusovog progona Mire Furlan desila se 31. siječnja 1992., objavom prvog nastavka čuvenog trodijelnog feljtona. Iako je bio potpisan kolektivnim pseudonimom, naknadno je otkriveno da je autor Rene Bakalović

Voditeljica Željka Ogresta 6. studenoga poručila je da ne bi više zvala nikoga iz Srbije u svoju televizijsku emisiju, pa ni njih. „Ma kakvi… To je strašno. Znate, teško je govoriti o ljudima s kojima si do jučer surađivao. Čula sam da je prije mjesec dana Šerbedžija bio u Karaki u Zagrebu. Nakon što je naručio viski, svi su napustili lokal. Hrvatska nikada neće biti za nikoga fizički zatvorena, ali će se događati da neki ljudi neće imati više s kime popiti piće“, izjavila je Ogresta.

Nakon jednomjesečnih napada, Mira Furlan i Rade Šerbedžija poslali su početkom studenoga pismo Danasu u kojem obrazlažu razloge svojih odluka. „Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćenje sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu ‘Srbi’, nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolske farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, i sada se obraćam“, napisala je glumica, izražavajući nadu da će pismo netko ipak pročitati čistog srca. „Takvom čovjeku ću biti zahvalna“, zaključila je. Uz novinarku Danasa Vesnu Kesić koja se osvrnula na hajku, podršku su joj u pismima čitatelja pružili novinarka Heni Erceg i, kolektivno, Toni Gabrić, Nenad Sarapa te Dada i Ivo Špigel. Bilo je tamo još nekoliko sličnih poruka, ali i onih u kojima je optužena za svrstavanje na „stranu agresora“.

Desetak dana nakon objave pisma u Danasu, 15. studenoga 1991., Globus je objavio vijest da „nakon svojih beogradskih boravaka, Mira Furlan doživljava neugodnosti u rodnom Zagrebu“. „Na automatsku sekretaricu svakodnevno joj stižu prijetnje i epiteti ‘četnička kurvo’, a ovih dana doživjela je najteži udarac. Matična kuća – HNK, dala joj je otkaz, usprkos tome što je upravo ona jedan od njezinih najjačih glumačkih aduta. Otkaz je potpisao v.d. direktor Drame i njezin kolega Dragan Milivojević“. U istom broju objavljen je tekst Slavena Letice u kojem je Mira Furlan smještena u društvo „najpodlijih izdajica“.

Letičinu pseudosociološku analizu, zapravo huškanje koje će u Globusu dogodine usavršiti u uratku karijere poznatom kao „Vještice iz Rija“, Kuljiševo je uredništvo opremilo pitanjem: kako se dogodilo da su pojedinci s hrvatskog kulturnog prostora postali „elitni srbijanski i armijski ratnohuškački stroj?“ I potom: „Zašto su zapravo postali najpodliji izdajice?“

Letica je ponudio tipologiju pozitivnih i negativnih javnih osoba. U skupini „anđela“ našao se primjerice Slobodan Praljak. U suprotstavljenoj grupaciji, koje je nazvao „demonima“, bilo je ime Mire Furlan. „Glumica koja se iz Zagreba preselila u Beograd, gdje razgolićena zabavlja bezbrižnu publiku…“, pisalo je pored njene „demonske“ fotografije, koja je u Letičinoj dijagnozi „najpodlijih izdajica“ okarakterizirana i kao „strašno lice ništavila“.

Prvi nastavak Globusovog feljtona iz siječnja 1992. i tjednik Top iz studenoga 1991.

Prvi nastavak Globusovog feljtona iz siječnja 1992. i tjednik Top iz studenoga 1991.

U tabloidu Top, koji je uređivao Milivoj Pašiček, 11. studenoga na naslovnici je objavljen masni naslov „Mira Furlan sisama na Hrvatsku“. Autor tabloidne potjernice, izvjesni Ladislav Sever, nije bio iznenađen što je glumica proglašena „nacionalnom izdajicom“, kao uostalom ni njenim ponašanjem, koje je odavno bilo „antihrvatsko i prosrpsko“. Po njemu, životi na relaciji Beograd – Zagreb, kao u slučaju Furlanove, doprinijeli su konačnoj brojci mrtvih ljudi i razorenih gradova u Hrvatskoj. Novinar je još upozorio da su najoštriji u osudi Mire Furlan bili „popularna kolumnistica tjednika Globus (Tanja Torbarina, op.a.) i duhoviti novinar jedne lokalne zagrebačke radiostanice koji je primijetio da se ta glumica nametnula kao pretendent na mjestu ministra kulture u nekoj od tzv. ‘krajina'“.

„Dokaz više da Mira Furlan egzistencijalno nije ugrožena jest i činjenica da posjeduje luksuzni trosoban stan nedaleko od centra grada. Na samom početku Petrove ulice“, obznanio je list Top, za slučaj da uniformirani bojovnici odluče provjeriti je li glumica navratila do Petrove i grada koji je izdala.

Citirana je i izjava Anje Šovagović iz Globusa, uz naslov „Sramim se postupaka Mire Furlan i Rade Šerbedžije“. Glumica Marija Sekelez, koja je prošle godine s Radom Šerbedžijom primila državnu Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, poručila je da je Mira Furlan „potpisala definitivnu kapitulaciju“. „Sramotno je, dok kod nas u Hrvatskoj postaje luksuz i pranje kose, da Mira Furlan u Beogradu na miru pije kavu i da na koktelima nakon premijera dobiva čestitke od onih istih srpskih ‘uglednika’ čije su ruke okrvavljene od odgovornosti za zločine u Hrvatskoj!“ izjavila je za Top.

U sljedećem broju isti je tabloid objavio otvoreno pismo Božidara Alića, adresirano na Šerbedžiju i Furlan, s kojom je svega nekoliko mjeseci prije glumio u predstavi na Splitskom ljetu. Poručio joj je da „podržava četnička divljanja u čije Žikino kolo bi nas sve vrlo rado upleli, kao što tebe već jesu“.

Režimska srednja struja sličnom je intonacijom pratila priču. Vjesnik je u kulturnoj rubrici od 18. studenoga objavio tekst novinara Aleksandra Miloševića „Tko je prognao Petrunjelu i Hamleta?“. „Petrunjelu i Hamleta nitko nije istjerao iz Domovine. Na žalost, oni su Domovinu prepustili zloj sudbini u trenucima kada ih je ona najviše trebala“, tiskano je u listu koji je tada uređivao Hido Biščević.

Negdje u to vrijeme, sredinom studenoga, Mira Furlan je sa suprugom već bila na putu za Ameriku. Globus je uzeo određenu pauzu, barem što se nje tiče. Na red su došle viđenije feministkinje. U napadima je, po običaju, prednjačila Tanja Torbarina. Koristeći postojano stupidan humor kakav danas upražnjavaju primjerice Zvonimir Hodak i kolumnisti Hrvatskog tjednika iz Zadra, za antihrvatske rabote je redovno prozivala Jelenu Lovrić, Vesnu Kesić, Jasminu Kuzmanović, Slavenku Drakulić, Radu Iveković i Dubravku Ugrešić, „vještice“ za koje će kolektivnu lomaču krajem 1992. godine pripaliti Letica u tekstu „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nije dakle u slučaju Globusa bila riječ o ekscesu, već o uređivačkom konceptu Denisa Kuljiša i njegovih sekundanata.

Blistavi primjer takvog usmjerenja bio je intervju s Radom Šerbedžijom. Ovo su neka od pitanja koje mu je početkom 1992. postavio novinar Boris Homovec: „Kad ste otišli iz Hrvatske snimati film ‘Nečista krv’ u Srbiju, ovdje se razbuktao rat. Time što ste ostali u Srbiji postali ste izdajnikom svoje domovine“; „Ali samim time što ste otišli živjeti u Beograd na strani ste okupatora. Zar vam to nije jasno?“; „I vi biste konačno trebali odlučiti želite li biti zagrebački ili beogradski glumac, igrati u HNK ili Jugoslavenskom dramskom pozorištu, snimati s Almom Pricom ili s Cecom Veličković?“; „Niste mi izravno odgovorili: Jeste li ugroženi Srbin u Hrvatskoj?“

Nastavci Globusovog feljtona

Nastavci Globusovog feljtona 

Kulminacija Globusovog progona Mire Furlan desila se 31. siječnja 1992. godine, objavom prvog nastavka čuvenog trodijelnog feljtona. Iako je bio potpisan kolektivnim pseudonimom „Globusov investigativni tim“, naknadno je otkriveno da je autor Rene Bakalović, čovjek koji je s njom do tih trenutaka dijelio gotovo cjeloživotno poznanstvo. „Uništili ste mi život“, citirali su na početku Gorana Gajića, supruga Mire Furlan, koji se telefonom javio iz SAD-a. To je bilo ništa, očigledno je rezonirao Globus. Jer nakon uvodnih opaski uslijedilo je nabrajanje navodnih živčanih slomova Mire Furlan, njenih posjeta psihijatru, sklonosti depresiji i pokušaju suicida. Pisalo se o promiskuitetu i submisivnosti spram muškaraca, navadi da igra obnažene scene i utjelovljuje prostitutke u mladosti. Sve uz obnažene fotografije. „Poželjna i intelektualcu i kamiondžiji – Mira Furlan u predstavi ‘Šteta što je kurva'“, pisalo je ispod njene slike.

„Težak život lake žene“, prvi od tri nastavka, izašao je otprilike dva i pol mjeseca nakon što je Mira sa suprugom napustila bivšu Jugoslaviju i otišla u SAD. Sve dotad zagrebački je tjednik dao nemali doprinos njenom izgnanstvu, dok je Bakalovićev uradak poslužio kao prijetnja da joj na pamet ne padne eventualni povratak. Protiv odurnog Globusovog serijala pisali su Viktor Ivančić i Ivica Ivanišević u Slobodnoj Dalmaciji te Jasmina Kuzmanović u Nedjeljnoj Dalmaciji. U Globusovim pismima čitatelja objavljena je i reakcija njenih kolega. „Još davno uprli ste prstom u ‘grijeh’ Mire Furlan i njezine javne postupke – ona je uostalom dobila otkaz u matičnom kazalištu i sad je u Americi, daleko od hrvatskih scena i kamera – nije li to dovoljno?“ pisalo je u reakciji u kojoj je Globusov feljton nazvan zastrašujućim. Pismo je potpisalo šezdeset i dvoje kolega iz glumačke branše, od Alme Price i Urše Raukar do Špire Guberine i Pere Kvrgića. No razorni efekt Globusovih pisanija, sasvim u skladu s režimskom proizvodnjom državnih neprijatelja i većinskim javnim raspoloženjem, nadvio se nad sudbinom glumice.

Tako je zaokružena najgora faza javnog zlostavljanja Mire Furlan. Ostala je bez posla, zavičaja i brojnih prijatelja, a potom i bez onog stana u Petrovoj. Najprije je iskorištena odredba o oduzimanju nekretnine u slučaju neopravdanog izbivanja u roku od šest mjeseci. Pod pravosudnom egidom „Grad Zagreb protiv Mire Furlan“ gradska je administracija godinama ulagala nemale napore i žalbe da joj se definitivno oduzme dom. S novom vlašću 2000. godine ništa se nije promijenilo. Svježe izabrani gradonačelnik Milan Bandić izjavio je medijima da mu se Mira javi pa će joj on sigurno naći neki stan. Otupjeli cinik na čelu Zagreba ponudio je tako milostinju kao zadnji stadij višegodišnjeg poniženja. Možda mu to nije uspjelo u ovom slučaju, ali ga je isti modus do danas održao na vlasti.

Ne treba zaboraviti ni da je kroz Bandića progovarao SDP, i ne samo kroz njega. Ministar kulture Antun Vujić u Globusu je komentirao i slučaj Mire Furlan. Globus, da, onaj isti Globus, nakon desetak godina je sugerirao da su Ugrešić, Drakulić, Šerbedžija i Furlan bili otjerani iz Hrvatske. „Odlazak je bio njihov izbor. Vaše pitanje pretpostavlja neki teški državni grijeh prema njima, a njega nije bilo. Možda je ponegdje bio u pitanju medijski linč, na primjer, nad Mirom Furlan, no linčem se prijetilo i socijaldemokratima“, odgovorio je progonjeni socijaldemokrat. Svega godinu dana nakon ove izjave prvostupanjski Općinski sud u Zagrebu oduzeo je stan Miri Furlan, pod obrazloženjem da supružnici nisu dokazali izbivanje iz opravdanih razloga. Javna hajka naime nije uzeta u obzir kao adekvatno obrazloženje. Sutkinja Živana Perkov vjeru je poklonila susjedima i gradskim činovnicima, koji su po nalogu režima bezuspješno lupali po vratima stana u jesen 1991. godine. Susjeda je bila i supruga Andrije Hebranga, koja je Miru Furlan u Jutarnjem listu nazvala „izrodom“. U potpuno očekivanom obratu, naknadno će se ispostaviti da je sutkinji Perkov ustupljen jedan gradski stan. Nakon punih 16 godina trajanja postupka, početkom 2008. glumici je njen stan konačno vraćen. Ali već tada je po mnogočemu bilo kasno. Najmanje 16 godina.

Izvor: Novosti

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.