Danas mi je i rodno mjesto inostranstvo

Ovaj okolni krš, gole planine i vinogradi u podnožju, to je moja zemlja, „stoput krvlju plaćena”. Zemlja bitaka na Neretvi i Sutjesci, gdje se pjeva Bilećanka. Zemlja Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Osmana Đikića i Hamze Hume, zemlja behara, šipaka, smokava i košćela, zemlja sirovih i poštenih gorštaka. Gdje god da po svijetu odem, ostajem njena i nigdje se ne uklapam. Ranije sam pokušavala, ali mi nikad nije uspjelo.

Prelazim međunarodnu granicu dok polako pada mrak, samo pet minuta nakon što je istekao zeleni karton sa osiguranjem za iznajmljeno vozilo sa zagrebačkim tablicama. Ulazim u Evropsku Uniju. Graničar rutinski pregleda naše francuske pasoše i gepek i sa osmijehom reče: „Uživajte”.

U svojoj sopstvenoj zemlji prelazim granicu i vadim strani pasoš, a duša me boli. 

Dok smo se vozili kroz zapadnu Hercegovinu, u mislima mi se vratiše stihovi Zabranjenog Pušenja „Sletio sam na aerodrom u Čitluku…”. Baš kao što su i predvidjeli, region se toliko razvio da mu samo još fali i aerodrom. Pored nas su kao oblaci promicale prelijepe vile i bašte, hoteli i skupa vozila.

Sve do ovog ljeta nije moglo da se prođe od turista, ali je pandemija korone ispraznila hotele, spustila cijene i blokirala naše emigrante da ne mogu da posjete svoje stare roditelje. 

Ovaj okolni krš, gole planine i vinogradi u podnožju, to je moja zemlja, što se kaže „stoput krvlju plaćena”. Zemlja bitaka na Neretvi i Sutjesci, gdje se pjeva Bilećanka. Zemlja Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Osmana Đikića i Hamze Hume, zemlja behara, šipaka, smokava i košćela, zemlja sirovih i poštenih gorštaka. Gdje god da po svijetu odem, ostajem njena i nigdje se ne uklapam. Ranije sam pokušavala, ali mi nikad nije uspjelo.

„Na početku moje karijere, kad sam bila sudija u Mostaru, dovedoše mi u lisicama jednu učiteljicu iz Butmira kod Sarajeva. Sjećam se da je bila visoka i imala je male grudi i bila je ljubavnica nekog fratra koji se prezivao Vlašić. Zamjenik tužioca, Braco Knežević, je napisao tužbeni zahtjev da se ona osudi za lažno predstavljanje kao Gospa Marija. Ja sam joj objasnila da je to kažnjivo, a ona je počela da se izvinjava i obećava da se to više neće ponoviti. Izrekla sam joj blagu uslovnu kaznu od nekoliko mjeseci i upozorila je da, ako počini novo krivično djelo, otići u zatvor,” ispričala mi je mama ovaj slučaj o kome je nekada pisalo i Oslobođenje.

U Mostaru je cjelokupna sudska arhiva ,osim gruntovnice, izgorjela u ratu, a Braco Knežević je već pokojni, tako da ovo više ne može da se dokaže. Iako ni Sveta stolica nije priznala autentičnost Gospinog prikazivanja u Međugorju, milioni ljudi dolaze da posjete Hercegovinu i tako bogate našu ekonomiju. Ne znam, možda je tako bolje za naš narod jer tako lakše i bolje živi. 

„Pola Dorala je posetilo Međugorje,” reče mi sestra, koja živi u tom mirnom predgrađu Majamija naseljenom venecuelanskim imigrantima. Zvuči nevjerovatno da se za Gospu iz Međugorja čulo čak i u latinskoj Americi. 

„I ja sam bio u Međugorju, ali nažalost nisam posjetio Mostar. Išli smo samo na hodočašće, direktnim autobusom iz Krakova,” reče mi kolega iz Poljske. Nisam imala srca da mu ispričam istinu o Međugorju.

Promijenila se moja zemlja, toliko da je više ne prepoznajem. Postala mi je nekako strana i tuđa. Masovni turizam je pretvorio centar mog rodnog Mostara u bazar kineskih i turskih drangulija, a mnoge stare kuće su se pretvorile u hostele, što je moderni naziv za karavan saraj.

Više se ne može ni prošetati ulicama, a da se ne okrznu prolaznici. Korejski turisti kucaju na naša vrata i moja mama im mimikom objašnjava da su iznajmili prenoćište kod komšije preko puta. Čak je i majušni Cim postao kao Rim, sa lijepim i velikim kućama koje su izgrađene praktično preko noći. 

Odvedoh vjerenika do Biščevića ćoška da vidi kako su nekada izgledale kuće starih mostarskih porodica sa prostranim cvjetnim avlijama i česmama, ali je nažalost bila zatvorena za posjete. Vlasnik je, rekoše nam, upravo umro od korone. Onda ga odvedoh kod Rote na ćevapčiće i pokazah mu dvije banalne, uske kuće na početku ulice Drljevića, izgrađene na mjestu gdje je rođena moja nana, mamina mama.

Tu se nekada nalazila jedna stara kuća skoro identična kao ona kod Biščevića, ali su je nasljednici porušili i napravili dvije manje kuće, a onda je jednu od njih prodala naša snaha. Biščevića kuća je sačuvana i postala je spomenik kulture, gorko primijetih, a ovu našu moja rodbina nije umjela da sačuva. 

U Cimu smo posjetili izvor svetog Ante gdje su se nekada mogle naći ljekovite pijavice, a u čijoj blizini su se nalazili naši voćnjaci kojima je Hamza Humo posvetio svoj roman „Grozdanin kikot“.

Saznali smo od komšija da je neko od naše rodbine nedavno prodao to zemljište direktoru mostarskog zavoda za zapošljavanje i članu vladajuće partije, a da mu mi nismo dali bilo kakvu punomoć. Mama je još uvijek uknjižena u gruntovnici kao suvlasnik, ali to izgleda nije prepreka da se bez njenog znanja sklopi kupoprodajni ugovor.

Pomislih, biće to dobra prilika da provjerimo da li je Bosna pravna država i sposobna da samostalno riješi ovakve sporove, a da ne moramo da miješamo sudstvo Evropske Unije. 

– Fin ti je ovaj momak. Hajd’ nemoj ga više dovodit’ ovamo, molim te”, reče mi jedna prodavačica na Musali.

– Zašto, šta se desilo?”

– Kaže da mu se ovdje jako sviđa, pa ne bih da se razočara ako dođe ponovo,” rezignirano je dodala, jer je valjda i njoj muka od javašluka državne administracije. 

Odavno sam otišla da živim u inostranstvo, u strahu da ne dobijem sinove koje bi mi odnio neki budući rat. Nisam se nikada nigdje uklopila, osim možda ekonomski, a u međuvremenu se moja zemlja mijenjala, rušila staro i gradila novo, mijenjala nazive ulica, tjerala diplomce u inostranstvo i privlačila u gradove seosko i prigradsko stanovništvo.

Mijenjao se čak i govor. Na primjer, više ne postoji srpskohrvatski jezik nego nekoliko novokomponovanih jezika čiji ne poznajem pravopis. Više nisam u stanju da u svojoj zemlji napišem valjan zahtjev nekoj administraciji, a da mi ne zatreba pomoć, jer nisam znala da se pravosnažno rješenje sada kaže pravomoćno. 

– Tvoj sin je već stasao, mora da je počeo da traži djevojke,” reče mama jednoj daljoj rođaki koju smo sreli na ulici.

– Na žalost, nema od toga ništa. Ima lijepih djevojaka, ali se razočaraš čim progovore,” odgovori ona.

Prelazeći preko novog Bunurskog mosta, kupila sam od ubogog uličnog prodavca knjigu dr Saše Božović „Tebi moja Dolores” za samo pet maraka. Maraka. E, moja Saša, za koga ste se toliko žrtvovali!

Noćima ste prenosili ranjenike po šumama i jeli korijenje da preživite i odbranite zemlju od okupatora, da bi nam se danas valuta zvala marka. Ako su ovi novi državotvorci htjeli muslimansku valutu, što nisu ostavili dinar, koji je arapski naziv za zlatni novac? Pljuni na svoje i prihvati tuđe, danas je tako bolje. 

– Zašto si napustila svoju zemlju kad je ovoliko lijepa?” – upita me vjerenik, nakon što smo sa aerodroma u Dubrovniku svratili u Kupare prije nego što smo nastavili za Mostar. U Kuparima su od nekadašnjeg luksuznog vojnog odmarališta gde sam ljetovala kao djevojčica ostale samo ruševine, pa ipak se i dalje vidjela samo ljepota.

– Šta osjećaš kad gledaš ove prazne i uništene hotele?” – upita me on. 

– Osjećam tugu što je jedan čitav svijet jednostavno nestao. Evo, na ovim balkonima hotela Goričana sam se slikala sa mamom i sestrom, kad smo bile male. U holu sam opsovala generala Šarca kad mi je bilo tri godine, zato što mi je uzeo pokrivač za bebe sa kojim sam plesala. A u ovom plićaku nas je tata naučio da plivamo, pridržavao bi nas za stomak dok mašemo rukama i nogama, a onda bi lagano izmakao ruku da zaplivamo same.”

– Zašto ovo nije niko obnovio poslije toliko godina?” 

– Nije još sprovedena privatizacija, ko će znati zašto. Možda nisu riješena pitanja vlasništva nakon što je prestala da postoji zajednička vojska.”

Nedostaje mi vrijeme kad smo svi bili zajedno, kad se nije gledalo ko je ko ni ko koliko ima, kada smo bili poštovani i ugledni u svijetu. Nedostaje mi vrijeme kad sam imala samo jedan pasoš, a ne srpski i bosanski, kao da su mi otac i majka iz različitih zemalja. Nedostaju mi zastava i himna koju smo imali.

Odbijam da prihvatim da mi je tetka Ala još kao maloljetnica za džabe ranjena na Hrgudu u borbama tokom Drugog svjetskog rata. Danas mi je cijeli svijet inostranstvo, pa čak i moje rodno mjesto, jer moja zemlja više ne postoji, nigdje više osim u mom srcu. 

Mom vjereniku je još gore. Otac i majka emigranti iz Tunisa, a on rođeni Parižanin, pa čak ne govore ni isti maternji jezik. U Tunisu ga smatraju za Francuza, a u Francuskoj ga gledaju kao na došljaka koji nije svoj na svome. Ni on nije nigdje prispio, pa se možda zato tako dobro razumijemo.

Otuđeni i izgubljeni u modernom društvu, neshvaćeni pa čak i samima sebi, kao odrezana stabla u nepoznatoj šumi u kojoj smo zaboravili da pobacamo oblutke da bi pronašli put za Nazad. Ali ni to Nazad više ne postoji, za one koji više nemaju svoju domovinu.

Na aerodromu u Dubrovniku smo upoznali jednog Francuza i njegovog psa, koji su pješke za tri mjeseca došli do Hrvatske. Reče nam da voli da putuje i da ne posjeduje ništa, osim osnovnih stvari koje sa sobom nosi. Kaže da ne podnosi granice i da se ne osjeća kao Francuz nego kao stanovnik planete Zemlje, te da su mu svi ljudi braća, mada ga često razočaraju kad ponude vodu za piće njegovom psu, a njega izostave. Pronađoh se u njegovim riječima. Da li bi i meni bilo lakše kada bih sebe smatrala stanovnikom Zemlje, kao iz one pjesme Arsena Dedića „Da su me ukrali Cigani”, pa da nabavim šator za svoju zvjezdanu kuću i živim pored nekog autoputa? Kako da ublažim tugu što više nemam svoju zemlju? 

Svako društvo se mijenja i to je sasvim normalna pojava, ali onima koji su ostali, sve ove društvene promjene su se dešavale polako i omogućavale im da se adaptiraju. Mi emigranti smo sačuvali u sjećanju svoju zemlju onakvu kakva je nekad bila, pa se pri svakoj posjeti odjednom začudimo što je nešto nestalo.

Dok su u inostranstvu, običnim imigrantima ostare roditelji ili umre poneki komšija, a nama Balkancima se pored toga promijeni ime države, boja pasoša i naziv ulice. I svaki put nas pomete jak vjetar, na prepad, onako nespremne. Tako postajemo zauvijek stranci, i u svojoj zemlji i u inostranstvu, pa čak i u ogledalu, kao u onom Kafkinom romanu. 

Odlazak u inostranstvo je zaista put bez povratka, pomislih, dok kasnim na posao i pjevušim u liftu refren pjesme „Nedelja” Džeja Ramadanovskog, pjesme nas emigranata koja nas ubija. 

Nataša Jevtović; Politika RS