Autobus Nenad: Ko to tamo peva u Ljubinju

Autobuse mrzim! Biće da je do genetike! Pričali su da je moj pokojni đed redovno obavljajući poljoprivredne poslove, povraćao kad ugleda autobus koji se tromo vukao drumom koji prolazi iznad našeg sela. Kažu, kada su me krstili u Sarajevu, da mu nije bilo teško pješke otići na voz u Čapljinu samo da bi izbjegao pakleno mučenje vožnje razdrndanim autobusima koji su saobraćali bosansko-hercegovačkim putevima. Voz mu nije smetao, kao ni meni. I stvarno, ko se nije vozio autobusom na liniji Sarajevo-Ljubinje sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka taj ne zna šta je pakao. Vožnja je trajala pet-šest sati, pušenje je bilo dozvoljeno, što su mahom činili gotovo svi, a ja bi redovno potrošio sve lične, saputničke i autobuske zalihe crnih najlonskih kesa namjenjenih za skladištenje tjelesnih materija čije lučenje je bilo izazvano mojom neotpornošću na putovanje.

Prevoj Žegulja je za tadašnje autobuse bio teško savladiva prepreka, pa bi ponekad putnici izašli iz autobusa i uporedo se sa njim kretali dok bi se nesrećno vozilo naprezalo i zadnjim atomima snage izlazilo na vrh Žegulje, trošeći onoliko snage koliko su činili alpinisti osvajajući vrh Himalaja. Često bi kraj vožnje dočekao na prvom sjedištu koji bi mi bolećivi kondukter velikudošnu ustupio da bi se moje muke bar malo ublažile. Svježa hladovina koje su stvarale sjenke ljubinjskih stoljetnih kestenova brzo bi mi odagnala bliska sjećanja na teške patnje i ja bih, baš kao da se ništa nije desilo, baš kao da nisam povratio desetine puta, radosno poletio u zagrljaj očeva zavičaja kojeg sam neizmjerno volio. Ponajviše zbog osjećaja neke raspjevane slobode, blagonaklonog gledanja na moj dolazak brojne rodbine i patrijarhalnog poštovanja prema meni kao muškom naslijedniku drevne loze predaka.

Biće da je moja ljubav ka očevom zavičaju zaslužna za proviđenje koje se desilo 1992, i činilo da od tada pa evo sve do danas živim u Ljubinju.

A Ljubinje se početkom rata našlo u vrlo teškoj situaciji iz koje čini mi se do danas nije izašlo. Put prema Stocu i dalje prema Mostaru je bio zatvoren , jer tamo je bila neprijateljska teritorija. Kroz Popovo prema Trebinju se nije moglo zbog ratnih dejstava, pa je tako mala zajednica ostala skrajnuta, izgubljena među brdima da živi jedan čudan izolovan život. Vezu sa Bilećom imali smo starim makadamskim srednjovjekovnim karavanskim putem a do Trebinja smo s mukom dolazili starom antičko trasom ubiciranom još na Pojtingerovoj mapi iz četvrtog vijeka, koja je vjerovatno i zadnji put tada sanirana. Gorivo preskupo, vozni park nikakav, prosto demoliran, i nekako, uslijed tih činjenica i saznanja, počešmo živjeti u nekakvoj prinudno-dobrovoljnoj osami od ostatka svijeta.

Potrajalo je to stanje jedno vrijeme a onda je stigao autobus. Ne znam tačno koje godine, možda pažljiviji i revnosniji hroničari znaju kada, ja sam stvarno zaboravio.

.Bio je ljubinjski prozor u svijet, sokoćalo s kojim smo išli u sirotinjske šopinge i sitne švercerske poduhvate. Nosili bi u torbama rezani hercegovački duvan a vraćali se sa radioaktivnom robom široke potrošnje porijeklom sa Tuškog puta. Neki su njime otišli i na poslednje putovanje do nekog od domova zdravlja ili klinika vascijelog srpstva a neki pobjegli iz ratom zahvaćene i bogu iza nogu skrajnute komune izolovane od svih normalnih tokova života. Da ne bude sve tako crno, mora se posvjedočiti da su autobusom posle nekoliko godina u Ljubinje opet počele dolaziti novine. Otrovni Nedeljni Telegraf, srozana Duga sa dijabolički patetičnim dnevnicima Mire Marković, devalvirani NIN, Tempo, prepun fotografija fudbalera dizelaša sa utrpanim trenerkama i njihovih sponzorisanih opajdara… Bilo je tu i scena toliko nalik filmu Slobodana Šijana “Ko to tamo peva”. Autobusu su često pucale gume i dešavali se svakakvi kvarovi. On je moju generaciju čak odveo na regrutaciju.

Tog jutra u autobus je ušao neki pijani lokalni jurodivi šeret i kao papagaj pominjao, vjerovatno poštapalicu od pijane noći koja je trebalo da zvuči duhovito. “Niko ne zna šta će ovo biti” ponavljao je u pravilnim vremenskim intervalima i nama regrutima jako išao na živce. I zaista niko nije mogao znati da će mo na regrutaciji ostati četiri dana zarobljeni u spavaonama i na kazanu trebinjske kasarne, zbog iznenadnog i velikog proljetnog snijega. Autobus su duhoviti Podgoričani prozvali Nenad jer se u Podgorici na stanici pojavljivao bez reda vožnje kada mu se niko nije nadao. Nenadano je vjerovatno otišao i u istoriju i zaborav, a ne bi trebalo, jer u njega su mnogi sjedali sa nadom u bolje sutra i to bolje sutra zaista dočekali. Danas kada postoje mnogo bolja prevozna sredstva, sjećanje na taj autobus ipak mi budi nostalgiju. Voziti se s njim, bila je patnja, ali ipak, iako se kvario, zaostajao, kasnio, nikada vas nije odistinski ostavio i izdao. Mogli ste da se vozite sa njim, čak i ako ne platite kartu, vozači bi vam s njim donijeli ono što vam neophodno treba i kao takav, bio je simbol jedne male izolovane ljudske zajednice, skrajnute među brdima, čiji je život tada ličio na one prve hrišćanske zajednice, kada su se ljudi trudili živjeti oslonjeni jedni na druge.

Izvor: Rade Likić / Naša Hercegovina

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.