Pitaju curu ispred Tržnog centra (nije vic, ali bi mogao biti):
“Zbog čega ste danas ovdje uprkos situaciji sa koronom?”
Kaže: “Došla sam da vidim neki džemper, nešto… Nisam znala da će biti ovolika gužva”
Pa, gdje neće biti gužva?
I to još na crni petak kad se taj tvoj budući džemper, kobajagi, do danas vrednovao 3.000 pa se to preškrabalo i napisalo “popust” pa je ispalo oko 2.000 dinara, a realna cijena mu hiljadaraka. I ti budeš srećna jer si prividno dobro prošla, pa makar se i zarazila ili ubila nekog. Uostalom, korona ne postoji, to samo ovaj Krizni štab naduvava brojke, uvijek se umiralo od gripa, jel tako, pa nećeš valjda sad zbog crnog rekorda u broju zaraženih preskočiti ovogodišnji crni petak? Kad mogu da cjelivaju partijarha Irineja, što ti ne bi cjelivala snižene krpice?! Imaš alibi, jasno. A poslije ćeš sa kesama sjesti negdje u kafić na kapućino. Nek ide život, mlada si, neće te.
Ogromne gužve fotografisane su danas pred većinom šoping molova i tržnih centara po Srbiji. Ljudi nose maske, ali ih je bilo toliko u redovima, da su mogli slobodno i da ih skinu, jer nema vajde kad su slijepljeni jedni uz druge.
I možda bih mogla da razumijem pomamu u regularnoj situaciji (možda), ali u situaciji kada zdravstvo puca, kad Krizni štab pojma nema kako će se virus ponašati u narednom periodu (a bogami ni u ovom sad), kada se zabrane svojataju, pa nešto može, drugo nikako, hrliti u tržni centar po džemper na sniženju zahtjeva dubiozno razmatranje psihe onoga koji planira da ga kupi.
Posljednjih mjeseci kao da živim u matriksu, na ulici srećem ljude sa maskama, djeca te idu, te ne idu u školu, nema redovnih kontrola, liječi se kući čuvarkućom i viskom, a onda vidim haos u tržnim centrima, redovi pred prodavnicama da se pazare džemperići, redovi pred Kovid ambulantama, ne družim se sa ljudima, samo najuži krug, brinem o mami, brinem hoće li svijet prsnuti, a ‘vamo četri patrole komunalne policije obilaze Tržni centar zbog raje odlijepile na sniženje.
Pa, majku mu, šta se dešava sa ljudima?
Svi želimo da se život nastavi kao nekad, ali sad jednostavno nije moguće. I to svakodnevno slušamo, vidimo. Mrtvi se sahranjuju u limenim sanducima, a nekom je do jebenog džempera na sniženju.
Tužna je ova današnja slika. Ti redovi pred prodavnicama.
Odrastala sam u vrijeme inflacije, kad su se ljudi tukli za hljeb i benzin, pa imam apsolutnu odbojnost prema redovima za bilo šta, pile u Lidlu, džemper, vaučer, sadnice trešnje. Dosta mi je toga.
Ne želim da budem dio nikakvih redova, makar išla još dvije godine u jednim pantalonama i majici. Izgubila bih dostojanstvo, a meni ja važno. Bolje da budem bez ičega, nego da pravim incident zbog sniženog džempera koji sigurno nikome ko je danas pravio gužvu u tržnim centrima nije bio prijeko potreban.
Prijeko potrebno je ovog momenta (i svih ostalih momenata) biti skroman, biti velik u svemu što “nemaš”, biti zadovoljan sobom kad se skineš go pred ogledalo, biti čovjek kad se to od tebe očekuje, a sad se očekuje, ne biti rob krpica, marki, sniženja i kolektivnog ludila, ne dopustiti sebi da svojom glupošću ugroziš nekog. I to zbog jednog, kobajagi, sniženog džempera.
Luftika
Be the first to comment