Duga je ulica kojom hodamo kroz život, puna je uspona i padova, dobrih i loših stvari koje nam se događaju iz dana u dan. Do danas mnogo puta sam se razočarao, a najveći broj tih razočarenja su bila u ljude, i to u one od kojih sam to najmanje to očekivao. Tuga koja se osjeti nakon tih razočarenja razlikuje se od svih drugih tužnih stvari.
Tada želimo da se negdje zatvorimo, negdje gdje nas niko neće povrijediti, gdje ćemo se osjećati bezbijedno i mirno. U tim trenutcima treba da budemo hrabri i da nastavimo dalje. Mnogi se varaju misleći da je hrabrost odsustvo straha, ali to nije tačno, jer je hrabrost volja da i pored straha nastavimo da se borimo, da idemo dalje…
Treba biti pametan i nikada ne skrenuti sa ulice koju nam je život namijenio. Oni koji krenu stranputicom rijetko se vrate na pravi put. Koliko god se osjećamo slabo i čini nam se da je ulica predugačka, da izgleda kao neosvojiva tvrđava, treba nastaviti dalje, jer nema neosvojivih tvrđava!
Poneki ljudi govore da se ne treba osvrtati, već samo gledati naprijed. Ta misao je djelimično tačna. Postavimo samo sebi jedno pitanje: „ Ako zaboravimo prošlost, da li uopšte postojimo?“ Sve potisnuto se uvijek vraća da nas progoni. Da bi to stalo moramo se suočiti sa stahovima i razočarenjima. Cijela priroda funkcioniše po principu sreće i nesreće, dobra i zla, života i smrti… Ništa ne može da naruši ovu ravnotežu, jer kada bi se to dogodilo, crno bi postalo bijelo, dan bi postala noć, a postojanje – nepostojanje… Kako starimo postajemo mudriji, zaboravljamo loše i idemo u susret novom danu.
Kada malo bolje razmislim, mogu da zaključim da kada padnemo , uvijek treba da ustanemo i krenemo dalje. Ono što nas ne ubije samo nas ojača. Šta je život bez borbe – čista monotonija.
Pismeni rad jednog srednjoškolca… BRAVO!
Be the first to comment