Ne radi se to tako, sugrađani moji

Postah svjedok jednog nemilog i nesuvislog događaja koji se desio u mom rodnom gradu Bileći. Ne samo da postah svjedok, nego me je to toliko iznenadilo i povrijedilo da me je mentalno “izulo iz cipela” i momentalno paralisalo u bilo kakvom daljem obavljanju mnogobrojnih obaveza jučerašnjeg dana. Jedna politička stranka je u jeku Кorone i predizborne kampanje posjetila jedno i jedino mjesto u Bileći koje u predizborne i uopšte političke svrhe niko nikada posjetiti ne smije. To što se desilo, lično me užasnulo, naročito ako obratimo pažnju na sljedeće…

Sticajem okolnosti, Udruženje roditelja, djece i omladine sa poteškoćama u razvoju „Vedar osmijeh“ je posjetila delegacija stranke koja Bilećom vlada punih 8 godina. Istih onih 8 godina u kojima to udruženje na čelu sa predanim i krajnje posvećenim Milenkom Batom Radmilovićem vodi grčevitu borbu i čini nemoguće stvari i egzibicije da toj djeci zadrži, ne vedre, nego bilo kakve osmijehe na njihovim licima. Ne kažem i da su prije njih ta djeca bila puno nasmijanija, ali pošto sam do tančina upućen u probleme i rad udruženja, znam da je prethodna vlast imala dosta više obzira i saosjećanja prema toj djeci. U njihovo vrijeme godišnji grant namijenjen udruženju iznosio je rekordnih 37.000КM i što je najvažnije, bio je redovno isplaćivan. Dolaskom sadašnje vlasti taj budžet je već prve godine smanjen na 30.000КM (bilo valjda puno djeci 37), zatim usporen, pa u jedno vrijeme i prekinut i do dana današnjeg ostao nekonzistentan i krajnje nesiguran. A, nedovoljan svakako! Što je još gore, i taj umanjeni budžet iz 2013. godine nije nikada do kraja isplaćen, kao što nije nijedan naredni do ove 2020. godine u kojoj je “pažljiva” opštinska vlast našoj djeci isplatila svega 9000КM od predviđenih i obećanih 23.000КM. I svakako bi onda bilo slađe i korisnije za tu djecu da su tokom te posjete umjesto zaista lijepe i vjerovatno ukusne torte, sve sa stranačkim cvjetićima kojima tu nikako nije bilo mjesto, dobili preostali ovogodišnji dug 14.000КM. Pa sve da im i oproste one druge i nagomilane od prethodnih godina…

Na brniku njihovog drugog doma… Jefto, Ivana, Nešo, Anja i Dragan

Ja samo ne znam da li su ti ljudi, koji su iz nekih svojih razloga ili po nečijem nalogu išli u tu posjetu, znali za ovakav odnos opštine, njihovih političkih mentora i stranačkih kolega prema ovom udruženju. Ako nisu, bilo se, svakako, mudrije malo raspitati o tome prije odlaska u tu posjetu. Da ne ispada da imam nešto posebno protiv njih, u sličan koš mogu da svrstam i opozicione odbornike i političare, jer kada je ovako osjetljiva priča u pitanju, tu više nema ni pozicije, ni opozicije, ni politike! Ima samo naše djece i Bileće! Ljudi i neljudi. Svi zajedno nisu smjeli prinijeti, a kamoli gurnuti ključ u bravu ovog “strahopoštovanog” udruženja. A vjerujte mi na riječ, da je ključ već duže vrijeme u bravi i ukoliko se nešto urgentno ne preduzme, sasvim izvjesno biće КRAJ… Кoja nebeska sila zaustavlja predsjednika Bata da okrene taj ključ udesno, to samo on zna!

Kao i uvijek – složno!

Dakle, zaključak je veoma prost i jadan. Zbog konstantnog nedostatka novca u opštinskoj kasi, a ja bih prije rekao zbog odsustva emocija i sposobnosti njenih rukovodećih ljudi, naši dobri i veseli: Ivana, Anja, Agi, Jefto, Nešo, Miko, Dragan, Ogi, Nemanja i mnogi drugi, ostajali su bez mnogo čega što im u svakom normalnom, civilizovanom i uređenom društvu pripada. Ostajali su bez dnevnih obroka, specijalnih programa, posebne edukacije od strane stručnih lica koja se “spolja” angažuju, putovanja, druženja sa njihovim vršnjacima iz drugih gradova i mnogih drugih osmijeha koja im s pravom pripadaju. Zimi su bili osuđivani na samo jednu prostoriju, jer se ostale “namjenske” nisu imale od čega grijati, kao što se i ove zime neće moći. Ostajali su bez prava da budu jednaki među nama i prava da im se pruži maksimalna njega i pažnja usmjerena prije svega na uzdizanje njihovih, ionako ograničenih, ličnih sposobnosti kroz razne edukativne programe i aktivnosti svojstvene takvoj djeci.

A što je NAJFASCINANTNIJE OD SVEGA, ista ta djeca, pored sudbine koja ih je zadesila, pored svih nedaća kroz koje su prolazili u mukotrpnom procesu prilagođavanja uobičajenim tokovima i slojevima našeg društva, pored svega onoga što im je u tom procesu falilo i zafalilo, pored želje za mnogo čim, a mogućnostima za praktično ničim – ONA SU I DALJE VEDRIJA I NASMIJANIJA od sve druge djece u našem gradu, ona su i dalje nasmijanija od svih tih političara koji se godinama međusobno krve i brukaju naš grad, ona su nasmijanija od svih onih redovnih šetača i šetačica koji, hvala Bogu, nemaju takve ili slične probleme. Ona su i dalje vedrija i nasmijanija i od mene lično! Nasmijanija su i veselija od tog gradića od sedam, osam hiljada stanovnika koji nije u stanju da na sistemskom nivou organizuje i obezbijedi pomoć i pažnju najvećeg mogućeg nivoa za svega pedesetak naših najnasmijanijih delija i omladinki. Naše djece ispred koje, u nemilosrdnu zaštitu, mora da stane svaki građanin našeg grada. Pored svih tih bajnih lokalnih političara iz vladajućih, ali i iz opozicionih struktura. Pored Trebinja koje dobrim dijelom “živi” na račun Bileće, pored Banja Luke i Republike Srpske koja sasvim dobro živi na račun Hercegovine! Stid i sramota, svih njih redom da bude!

Uvijek veseli, uprkos svemu!

Zaista, ali zaista me ne zanima ime te ili bilo koje druge stranke, pa ne želim, ni da se služim bilo kakvim imenima. Mene politika u životu ne zanima! Nije ovdje riječ o negativnoj kampanji okrenutoj protiv te ili bilo koje stranke, ovdje je, prije svega riječ o zaštiti te naše drage, divne i voljene djece kojoj sudbina iz nekog razloga nije bila naklonjena. Djece o kojoj je u posljednje vrijeme neko iz Beograda vodio možda više brige i računa nego onaj čiji je to posao i za šta je plaćen od svih nas, pa i od roditelja te iste djece. Ovdje je riječ o dugogodišnjem odsustvu političke zrelosti, savjesti i morala da se, prije svega, pomognu i zaštite ta djeca, a tek onda o nepromišljenosti i neadekvatno isplaniranoj kampanji, ako je u našem gradu iko uopšte i planira. Ovdje je riječ o klasičnom političkom diletantizmu koji je našu Bileću odavno porobio, zarobio i vratio godinama unazad. I koji nas, nažalost, ne namjerava, ni tako više umorne, gladne, iscrpljene i beznadežne baciti iz tih njihovih zarđalih okova u kakvu-takvu moralnu slobodu da bar s mirom svisnemo oslobođeni od njih.

Povodom ove situacije, nadam se samo sveopštem razumijevanju na račun predsjednika udruženja, našeg dragog Bata koji je život dao i daje za budućnost te djece. Samo on zna kroz šta je prolazio sve ove godine da taj osmijeh i dalje ostane osmijeh, a da se ne pretvori u plač. Nadam se da niko razuman ne može Bata dovesti u bilo kakvu političku konotaciju ovog slučaja. Batov isključivi posao su djeca, a ne politika i Bato je kao pravi domaćin sasvim ispravno postupio, svakom dobronamjernom gostu treba otvoriti vrata, jer dalji osmijeh te naše djece nema cijenu! Lično, i sam vjerujem da je ovdje bilo elemenata dobre namjere, ali baš takvoj, tamo i u tom osjetljivom trenutku svakako nije bilo mjesta!

BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.