Postah svjedok jednog nemilog i nesuvislog događaja koji se desio u mom rodnom gradu Bileći. Ne samo da postah svjedok, nego me je to toliko iznenadilo i povrijedilo da me je mentalno “izulo iz cipela” i momentalno paralisalo u bilo kakvom daljem obavljanju mnogobrojnih obaveza jučerašnjeg dana. Jedna politička stranka je u jeku Кorone i predizborne kampanje posjetila jedno i jedino mjesto u Bileći koje u predizborne i uopšte političke svrhe niko nikada posjetiti ne smije. To što se desilo, lično me užasnulo, naročito ako obratimo pažnju na sljedeće…
Sticajem okolnosti, Udruženje roditelja, djece i omladine sa poteškoćama u razvoju „Vedar osmijeh“ je posjetila delegacija stranke koja Bilećom vlada punih 8 godina. Istih onih 8 godina u kojima to udruženje na čelu sa predanim i krajnje posvećenim Milenkom Batom Radmilovićem vodi grčevitu borbu i čini nemoguće stvari i egzibicije da toj djeci zadrži, ne vedre, nego bilo kakve osmijehe na njihovim licima. Ne kažem i da su prije njih ta djeca bila puno nasmijanija, ali pošto sam do tančina upućen u probleme i rad udruženja, znam da je prethodna vlast imala dosta više obzira i saosjećanja prema toj djeci. U njihovo vrijeme godišnji grant namijenjen udruženju iznosio je rekordnih 37.000КM i što je najvažnije, bio je redovno isplaćivan. Dolaskom sadašnje vlasti taj budžet je već prve godine smanjen na 30.000КM (bilo valjda puno djeci 37), zatim usporen, pa u jedno vrijeme i prekinut i do dana današnjeg ostao nekonzistentan i krajnje nesiguran. A, nedovoljan svakako! Što je još gore, i taj umanjeni budžet iz 2013. godine nije nikada do kraja isplaćen, kao što nije nijedan naredni do ove 2020. godine u kojoj je “pažljiva” opštinska vlast našoj djeci isplatila svega 9000КM od predviđenih i obećanih 23.000КM. I svakako bi onda bilo slađe i korisnije za tu djecu da su tokom te posjete umjesto zaista lijepe i vjerovatno ukusne torte, sve sa stranačkim cvjetićima kojima tu nikako nije bilo mjesto, dobili preostali ovogodišnji dug 14.000КM. Pa sve da im i oproste one druge i nagomilane od prethodnih godina…
Ja samo ne znam da li su ti ljudi, koji su iz nekih svojih razloga ili po nečijem nalogu išli u tu posjetu, znali za ovakav odnos opštine, njihovih političkih mentora i stranačkih kolega prema ovom udruženju. Ako nisu, bilo se, svakako, mudrije malo raspitati o tome prije odlaska u tu posjetu. Da ne ispada da imam nešto posebno protiv njih, u sličan koš mogu da svrstam i opozicione odbornike i političare, jer kada je ovako osjetljiva priča u pitanju, tu više nema ni pozicije, ni opozicije, ni politike! Ima samo naše djece i Bileće! Ljudi i neljudi. Svi zajedno nisu smjeli prinijeti, a kamoli gurnuti ključ u bravu ovog “strahopoštovanog” udruženja. A vjerujte mi na riječ, da je ključ već duže vrijeme u bravi i ukoliko se nešto urgentno ne preduzme, sasvim izvjesno biće КRAJ… Кoja nebeska sila zaustavlja predsjednika Bata da okrene taj ključ udesno, to samo on zna!
Dakle, zaključak je veoma prost i jadan. Zbog konstantnog nedostatka novca u opštinskoj kasi, a ja bih prije rekao zbog odsustva emocija i sposobnosti njenih rukovodećih ljudi, naši dobri i veseli: Ivana, Anja, Agi, Jefto, Nešo, Miko, Dragan, Ogi, Nemanja i mnogi drugi, ostajali su bez mnogo čega što im u svakom normalnom, civilizovanom i uređenom društvu pripada. Ostajali su bez dnevnih obroka, specijalnih programa, posebne edukacije od strane stručnih lica koja se “spolja” angažuju, putovanja, druženja sa njihovim vršnjacima iz drugih gradova i mnogih drugih osmijeha koja im s pravom pripadaju. Zimi su bili osuđivani na samo jednu prostoriju, jer se ostale “namjenske” nisu imale od čega grijati, kao što se i ove zime neće moći. Ostajali su bez prava da budu jednaki među nama i prava da im se pruži maksimalna njega i pažnja usmjerena prije svega na uzdizanje njihovih, ionako ograničenih, ličnih sposobnosti kroz razne edukativne programe i aktivnosti svojstvene takvoj djeci.
A što je NAJFASCINANTNIJE OD SVEGA, ista ta djeca, pored sudbine koja ih je zadesila, pored svih nedaća kroz koje su prolazili u mukotrpnom procesu prilagođavanja uobičajenim tokovima i slojevima našeg društva, pored svega onoga što im je u tom procesu falilo i zafalilo, pored želje za mnogo čim, a mogućnostima za praktično ničim – ONA SU I DALJE VEDRIJA I NASMIJANIJA od sve druge djece u našem gradu, ona su i dalje nasmijanija od svih tih političara koji se godinama međusobno krve i brukaju naš grad, ona su nasmijanija od svih onih redovnih šetača i šetačica koji, hvala Bogu, nemaju takve ili slične probleme. Ona su i dalje vedrija i nasmijanija i od mene lično! Nasmijanija su i veselija od tog gradića od sedam, osam hiljada stanovnika koji nije u stanju da na sistemskom nivou organizuje i obezbijedi pomoć i pažnju najvećeg mogućeg nivoa za svega pedesetak naših najnasmijanijih delija i omladinki. Naše djece ispred koje, u nemilosrdnu zaštitu, mora da stane svaki građanin našeg grada. Pored svih tih bajnih lokalnih političara iz vladajućih, ali i iz opozicionih struktura. Pored Trebinja koje dobrim dijelom “živi” na račun Bileće, pored Banja Luke i Republike Srpske koja sasvim dobro živi na račun Hercegovine! Stid i sramota, svih njih redom da bude!
Zaista, ali zaista me ne zanima ime te ili bilo koje druge stranke, pa ne želim, ni da se služim bilo kakvim imenima. Mene politika u životu ne zanima! Nije ovdje riječ o negativnoj kampanji okrenutoj protiv te ili bilo koje stranke, ovdje je, prije svega riječ o zaštiti te naše drage, divne i voljene djece kojoj sudbina iz nekog razloga nije bila naklonjena. Djece o kojoj je u posljednje vrijeme neko iz Beograda vodio možda više brige i računa nego onaj čiji je to posao i za šta je plaćen od svih nas, pa i od roditelja te iste djece. Ovdje je riječ o dugogodišnjem odsustvu političke zrelosti, savjesti i morala da se, prije svega, pomognu i zaštite ta djeca, a tek onda o nepromišljenosti i neadekvatno isplaniranoj kampanji, ako je u našem gradu iko uopšte i planira. Ovdje je riječ o klasičnom političkom diletantizmu koji je našu Bileću odavno porobio, zarobio i vratio godinama unazad. I koji nas, nažalost, ne namjerava, ni tako više umorne, gladne, iscrpljene i beznadežne baciti iz tih njihovih zarđalih okova u kakvu-takvu moralnu slobodu da bar s mirom svisnemo oslobođeni od njih.
Povodom ove situacije, nadam se samo sveopštem razumijevanju na račun predsjednika udruženja, našeg dragog Bata koji je život dao i daje za budućnost te djece. Samo on zna kroz šta je prolazio sve ove godine da taj osmijeh i dalje ostane osmijeh, a da se ne pretvori u plač. Nadam se da niko razuman ne može Bata dovesti u bilo kakvu političku konotaciju ovog slučaja. Batov isključivi posao su djeca, a ne politika i Bato je kao pravi domaćin sasvim ispravno postupio, svakom dobronamjernom gostu treba otvoriti vrata, jer dalji osmijeh te naše djece nema cijenu! Lično, i sam vjerujem da je ovdje bilo elemenata dobre namjere, ali baš takvoj, tamo i u tom osjetljivom trenutku svakako nije bilo mjesta!
BLOG JEDNOG HERCEGOVCA U BEOGRADU
Ostavi komentar