Bojan Milićević je rođen 1992. godine, osnovnu i srednju školu završava u Trebinju, a trenutno privodi kraju studije Ruskog i srpskog jezika sa književnostima na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Na predstojećim lokalnim izborima naći će se na odborničkoj listi ‘’Za pravdu i red – lista Nebojše Vukanovića’’. Za internet magazin ‘’Moja Hercegovina’’ govorio je o razlozima ulaska u politiku, letargiji u kojoj su se našli mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, a naročito mladi, defetizmu i ostalim problemima koje smatra ključnim, kao i o (ne)povjerenju koje ima prema koalicionim partnerima…
Za početak, kao uvod u razgovor sa Bojanom Milićevićem, odborničkim kandidatom na listi ‘’Za pravdu i red – lista Nebojše Vukanovića’’, ovaj dvadesetosmogodišnji Trebinjac govorio nam je o razlozima ulaska u politiku i o tome zašto je odlučio da se nađe na listi Nebojše Vukanovića.
Po svojoj prirodi još od rane mladosti sam pokazivao interesovanja za političke tokove u svijetu, našem okruženju i u gradu. Nažalost, mladi ne pokazuju toliko interesovanja da učestvuju u svemu tome jer smatraju da je politika nešto loše i da se njome bave “nečasni ljudi”, gdje ima istine, nažalost. Аli zar to nije samo razlog da se uključimo u sav taj proces i borimo za budućnost naših porodica, potomaka i našeg prelijepog grada, koji svi volimo? Takvu časnu i poštenu borbu, već godinama vodi Nebojša Vukanović, čiji sam poziv da budem dio liste sa zadovoljstvom prihvatio jer mi je velika čast da budem s takvim borcem i dugogodišnjim prijateljem “rame uz rame”. Čim se suočimo sa nekom nepravdom, nađe se neko ko kaže: „Treba zvati Vukana“. Kako bi podrška izašla iz tih deklarativnih okvira, bez razmišljanja sam pristao da budem dio grupe sa časnim i stručnim ljudima koji su stali uz Vukana.
Kakva su očekivanja liste ‘’Za pravdu i red’’?
Zaista se u gradu osjeća pozitivna atmosfera i od ljudi dobijamo velike pohvale i podršku, i na tome im zahvaljujem. Vukan se već duže vrijeme bori protiv ovog nakaradnog sistema, ali je u Skupštini Republike Srpske svojim djelovanjem ukazao na ogromne nepravilnosti i pokazao kako se čak i iz opozicije može uticati na promjene, i tim svojim angažmanom je pobrao velike simpatije i povjerenje građana, koji će, siguran sam dati nam podršku da mijenjamo naš grad nabolje na zadovoljstvo svih.
Koliko su ljudi nezadovoljni, pokazuje i činjenica da nam podršku daju i članovi SNSD-a, bivši i sadašnji, od kojih mnogi ne smiju javno da iskažu svoje mišljenje, jer živimo u takvom društvu, gdje se čak i zbog lajka na društvenim mrežama ljudi kažnjavaju.
Nadamo se da će se to brzo promijeniti i da će ljudi slobodno moći iskazati svoje mišljenje. Na ljude je sigurno pozitivno uticao rezultat u bratskoj Crnoj Gori, koji nam je svima pokazao da su promjene moguće i da se za samo par mjeseci može srušiti diktator koji je bio na vlasti trideset godina. Siguran sam da će taj talas slobode i promjena doći i do nas,i pošto se ovo desilo u Crnoj Gori, niko više nema pravo da kaže onu već čuvenu defetističku “Ne može se ništa promijeniti” i “Jedan moj glas ni na šta neće uticati”. Na osnovu svega toga sam uvjeren u odličan rezultat, kao i u to da će naši sugrađani prepoznati da smo neka nova snaga i ljudi koji do sada nisu prošli kroz blato politike i da za nas niko, poučen ranijim političkim iskustvom, ne može reći: “Svi su oni isti”. Završio bih Andrićevom mišlju iz vremena dok je drugovao s članovima Mlade Bosne: “Radosno slutim dane velikih djela.”
Šta ti kao mlad čovjek vidiš kao ključne probleme sistema?
Trebao bi poseban intervju da se nabroje sve anomalije ovog sistema, ali pomenućemo par ključnih. Jedna od ključnih stvari je ta što su u cijeloj državi na snazi partokratija i zapošljavanje po partijskoj podobnosti. Kada je to na snazi, onda na mjestima od državnog značaja gdje su nam potrebni školovani i sposobni ljudi imamo marionete i kako onda da bilo šta funkcioniše? Tome se zaista mora stati u kraj.
Treba obezbijediti poštene konkurse, a ne da partijska knjižica bude jedino što je važno. Dok ne bude tako nema napretka, ni na državnom, ni na lokalnom nivou.
Da bi se to promijenilo potrebno je samo da na ključnim mjestima imamo ljude koji će biti odgovorni da se stvari sprovedu kako treba. Nije to nikakva utopija, kao što mnogi misle. Iz ovog problema proističu i mnogi drugi, nesposobni ljudi na ključnim mjestima su uništili našu privredu, zadužili preduzeća i sve čega se dotaknu, upropaste. Ljudima su potrebna nova radna mjesta, ali ona na kojima će se poštovati radnik i gdje će imati sva prava, jer pored toga što nam omladina odlazi “trbuhom za kruhom”, odlazi i zbog nepoštovanja osnovnih ljudskih sloboda. Ostanak mladih i podrška mladim ljudima koji hoće da zasnivaju porodice je ključan, jer ako se ovaj egzodus i katastrofalna natalitetna politika nastavi, posljedice mogu biti pogubne. Takođe, problem državne politike je i što mi, kao Srbi, moramo pronaći nacionalni konsenzus po mnogim pitanjima. Naša borba za nacionalna pitanja seže dotle dok niko nema primjedbi na njih. Ako bilo ko ima primjedbe, iako su one neosnovane, mi odustajemo od sebe. Kao neko ko studira srpski jezik, veoma sam dobro upućen u pitanja borbe za opstanak srpskog jezika. Taj primjer odlično ilustruje ovo što sam rekao. Za srpski jezik se bore skoro samo ljudi koji su zaposleni na katedrama za srpski jezik.
Režim uvijek koristi priliku da populistički priča o srpstvu, ali kada se zagrebe ispod površine situacija je potpuno suprotna. Preokret u vođenju borbe za pitanja od nacionalnog značaja je jedna od ključnih stvari.
Naravno da su u ovim teškim vremenima ekonomija i privreda najbitnije, i kako zaposliti ljude, ali svaka ozbiljna država mnogo ulaže u kulturu, umjetnost i očuvanje svog nacionalnog identiteta.
Ukoliko bi se našao u situaciji da možeš uticati na promjene, odakle bi počeo, šta vidiš kao nešto što je prioritet?
Smatram da kao kandidat na opozicionoj listi, pogotovo, imam moralnu dužnost i odgovornost da budem aktivan i da ukažem na nedostatke u našem gradu i šta je to za šta bih se ja zalagao i trudio da promijenim. Čak i ja kao laik mogu konstatovati i ukazati na katastrofalno stanje u privredi, gdje je na snazi najgori vid partijskog zapošljavanja, da su državne firme u ogromnim dugovima, da se iz našeg grada i Hercegovine uopšte izvlači ogroman novac, a zauzvrat narod Trebinja i Hercegovine ne dobija gotovo ništa i sve oko nas pokazuje da smo „zadnja rupa na svirali“, da izostaje bilo kakav vid ulaganja u putnu infrastrukturu i ostale investicije i to je ono što je ključno promijeniti, ali prije svega, mi kao mladi, smo dužni da skrećemo pažnju o katastrofalnom stanju u kulturi i sportu koji najviše utiču na moralno, duhovno i fizičko zdravlje kod omladine.
Svakako da je u ovom vremenu kada mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem, prioritet zavesti red u institucije i obezbijediti pošteno zapošljavanje i da ljudi što se kaže “dobiju koru hljeba”, ali život bez kulture čovjeka pretvara u biće kojim je lako manipulisati.
U kulturno-istorijskom smislu, Jovan Dučić je najveći brend ovog grada. Stiče se utisak da njegov rodni grad za njega nije učinio ništa osim onog što je Dučić sam tražio, a i to je urađeno dobrim namjerama pojedinaca. I spomenik i Crkvina dio su njegove vizije, a danas su to glavne turističke atrakcije zbog kojih nas, naročito ove godine, posjećuju turisti iz cijelog regiona. Čovjek sa tako bogatom biografijom i zaostavštinom zaslužuje više od zbirke u okviru Muzeja Hercegovine. Živimo u vremenu kad muzeji više nisu mjesta gdje se prosto čuvaju stari eksponati. Naprotiv, takvi objekti zahvaljujući digitalizaciji postaju privlačni svim generacijama jer nude brojne virtuelne sadržaje. Pravi primjer je Soba sjećanja na Petra Kočića koja je otvorena u okviru Narodne univerzitetske biblioteke Republike Srpske. To je prostor od svega 20-ak kvadrata u koji su pored klasične dokumentarne građe stali i hologrami, audio i video zapisi, maske pomoću kojih ulazite u virtuelni svijet Kočićevih pripovijedaka. Ovakav objekat bi sigurno postao značajno mjesto na turističkoj mapi Trebinja, a sigurno bi uticao i na to da se muzeji i kultura više ne smatraju nečim arhaičnim i prevaziđenim.
Pored problema u vaspitanju i školstvu, isticanju antiheroja kao idola, što je takođe posljedica odsustva kulture i promovisanja pravih vrijednosti, jedan od najvećih razloga zašto je to tako je problem sistemskog ulaganja u sport i nepostojanje omladinskih škola i stručnjaka koji će profesionalno raditi sa djecom, a ne da nam sportski klubovi služe, kao i kultura, za politikantstvo i izvlačenje novca, a ne u cilju onoga što sport istinski jeste – način da se izgradi fizički i u drugom smislu zdravo tkivo omladine. Uz minimalna sredstva iz budžeta, pravilno raspoređenog se to može riješiti. Prije svega je potrebno dovesti stručnjake, naš grad je tradicionalno rasadnik talenata i to bi bila idealna kombinacija. Našu djecu treba zadržati i raditi s njima, i oni će kada dođe vrijeme biti okosnica svojih kolektiva na ponos trebinjskog Leotara, pa i cijele Hercegovine, a ne da se u sport ulaže kao što je to do sada bilo, uz totalno odsustvo plana i programa, gdje su jedini uspjesi bili kratkog vijeka baš zato jer su bespotrebno uložene ogromne pare, uz dovođenje velikog broja igrača sa strane i kada su ulaganja prestala klubovi su doživjeli propast, često ostajući i u velikim dugovima. Okosnicu klubova treba da čine naša djeca koja imaju ogroman talenat i zaslužuju svu podršku svojih klubova, a ne da budu marginalizovana zbog prosječnih igrača, koji često služe kao sredstvo za „pranje para“ preko njihovih ugovora. Samo tako će naši sportski kolektivi krenuti pravim putem i samo tako ćemo djecu sa ulica skloniti na sportske terene. Trebinje je bilo grad kulture i sporta, dok je danas više grad kriminala što je posljedica potpune nesposobnosti gradske vlasti i pogrešnog ulaganja u te dvije, jako bitne sfere društva.
Kako uticati na to da mladi izađu iz letargije i izađu na izbore?
Najbitnije je da mladi shvate da njihov glas vrijedi i da je politika nešto što kroji naše živote, htjeli mi to ili ne. Mnogi od mojih vršnjaka nisu svjesni da je to tako dok ih negdje u životu ne sačeka “zid” politike, da li to bilo na nekom konkursu ili na još gori način, kada vide da i za red u bolnici “treba veza”. Mislim da je velika krivica i na roditeljima, koji pogrešno usmjeravaju djecu i tjeraju ih i uče da idu linijom lakšeg otpora kroz život, da se učlane u partiju i slično.
Potrebno je samo da mlad čovjek misli svojom glavom i da ne pristaje ni na kakve pritiske, ili još gore da prodaje svoj glas, a svi smo svjedoci da neki ljudi uzmu 20-50 KM i kažu: “Ma, kao da će moj glas nešto promijeniti”. To je užasno.
Mislim da je baš gorepomenuti nedostatak kulture i kolektivne svijesti posljedica takvog razmišljanja. Velika izlaznost, kao što je to bio slučaj u Crnoj Gori, pokazuje nam da su promjene uprkos svim izbornim krađama i pritiscima moguće. Na to treba stalno podsjećati.
Što se tiče letargije, sjajno je to rekao naš Hercegovac, ideolog Mlade Bosne, Vladimir Gaćinović: “Mi, najmlađi, moramo početi stvarati novu istoriju. U svoje studeno društvo moramo unositi sunca. Moramo povesti smrtnosni rat protiv pesimizma, malodušnosti i klonulosti.”
Mislim da nema potrebe više bilo šta dodati, stvarno je naš Vladimir bio veliki um kome se često vraćam i čitam njegova djela koja me inspirišu kao mladog čovjeka. Bio je pravi izdanak naše Hercegovine u njenom punom sjaju.Uostalom, on je za srpstvo i položio svoj život.
Prije i nakon studiranja radio si kako bi se školovao. Između ostalog, radio si i u Dubrovniku. Možeš li uporediti način rada u Trebinju i Dubrovniku i dati komentar tvrdnje Luke Petrovića kako je SNSD svojom politikom pomirenja omogućio velikom broju Trebinjaca rad u Dubrovniku?
Do sada sam mislio da mi je znanje ruskog i engleskog i određeno iskustvo donijelo posao u hotelu u Dubrovniku, ali kad sam saznao da je to ipak zasluga gospodina Luke Petrovića gledam kako da se odužim.
Ja sam ovih dana razmišljao da svratim do njega “s kesom”, ali ne znam gdje je, da li je u već čuvenoj “hacijendi”, da li u Hrupjeli, da li u Beogradu. Ovdje na Ivanici nije sigurno jer mu je ova vila zarasla u draču, vjerovatno je zaboravio da je ima. Mislim da bi bilo lijepo da je da nekom mladom bračnom paru koji je pomogao i zaposlio u Dubrovnik, jer je poznat kao čestit čovjek. Možda je bolje da se odužim u vidu glasova, ali ne znam kakve su “tarife” za posao u Dubrovniku.
Šalu na stranu, mislim da je ta izjava zaista sramotna i mene kao nekog ko je žrtva takve politike SNSD-a, je to zaista pogodilo i bio sam u šoku kada sam je pročitao. Nevjerovatno je šta su neki ljudi u stanju da izjave i da uvrijede sopstvene sugrađane. Nadam se da će Trebinjci koji rade u Dubrovniku dobro upamtiti tu izjavu kada budu izašli na birališta. Što se tiče samog posla, imam samo riječi hvale za mjesto u kome sam radio i ljude kod kojih sam živio. I to nam govori u kakvu situaciju nas je dovela pogubna politika vladajućeg režima kada se prema radniku i Trebinjcima bolje ophode u Dubrovniku nego u rodnom gradu. Država ne radi ništa da zaštiti radnika i da mu obezbijedi potrebna prava, naprotiv. Čast izuzecima i našim privatnicima kod kojih se radnik cijeni i poštuje i plaćen je pošteno i redovno za ono što radi. A znamo svi ko su.
Nedavno si pisao o defetizmu i štetnosti istog? Šta je, po tvom mišljenju, dovelo do predaje bez borbe?
Kao što sam i napisao u tekstu, djeca koja odrastaju okruženi rijaliti programima, uz loš obrazovni sistem i nedostatak kvalitetnih sadržaja (knjiga, filmova, predavanja) nemaju priliku da razviju valjano kritičko mišljenje. Tako stasaju generacije kojima je lako nametnuti iskrivljene stavove. Oni koji su nezadovoljni, svoj revolt često iskazuju na pogrešan način, ignorisanjem, apstinencijom, odnosno neizlaskom na izbore (jer, opet, “ne možeš ništa promijeniti”) i, najčešće, odlaskom. Oni odlazak posmatraju kao svojevrsnu odmazdu državi i sistemu. U suštini, oni svojim ponašanjem nesvjesno potpomažu sistem, neutrališući iz njega ono što je po sistem najopasnije – snagu sopstvene inteligencije.
Bojan je govorio i o srpsko-ruskom prijateljstvu, odnosima Milorada Dodika i Vladimira Putina kao i o tome zašto smatra da zvanična Rusija ne bi imala ništa protiv odlaska Milorada Dodika sa vlasti.
Kao i sve što ima veze sa nacionalnim pitanjima, tako i to pitanje Milorad Dodik koristi za populističke izjave i da u javnosti ostavi utisak nekog velikog rusofila, a to je, prije svega, daleko od istine. Svako ko se sjeća nekih stvari to dobro zna. Ne bih mnogo zalazio i nagađao u namjere ruske vanjske politike, ali jedno mogu sa sigurnošću reći: da će Rusija uvijek u Srbima vidjeti prijatelja i nekog na Balkanu s kim će joj se interesi poklapati. Prirodno je da budemo na istoj strani zbog duhovnih i istorijskih veza koje su neraskidive. Siguran sam samo u jedno, da Rusiji sigurno ne bi smetalo da Milorad Dodik ode jer ne vidim nijedan razlog da njima odgovara što je na vlasti, niti im je Milorad Dodik potreban, ali nije na Rusiji da rješava naša pitanja niti mi treba da se previše pouzdamo u nekoga. To pitanje treba sami da riješimo i nadam se da će biti tako ubrzo.
Da li imaš povjerenje u koalicione partnere u smislu sigurnosti da neće biti tzv. preletača?
Siguran sam i veoma dobro znam da i na listama naših koalicionih partnera ima časnih i poštenih ljudi, naravno, kao što je i kandidat Ilija Stanković u čiju sam pobjedu siguran. Neke od kandidata i lično poznajem, i za njih mogu reći da imam povjerenje, ali ne bih nagađao o mogućim slučajevima izdaje nekih drugih kao što je to bio slučaj u prošlosti, i to je zaista tužno. Ali, mislim da je to i dobro da su opoziciju napustili ljudi koji su tim svojim djelom pokazali kakvi su ljudi, prije svega, i da neki novi ljudi koji će časnije i bolje obavljati posao treba da dođu na njihovo mjesto. Da bi se nešto uradilo prije svega čovjek mora biti spreman na žrtvu. Žarko Vidović kaže jednu sjajnu misao “da je čak i Bog žrtvovao svog sina, našeg Gospoda Isusa Hristosa i da je apsolutno nemoguće stvarati zajednicu bez spremnosti izabrane elite, da se žrtvuje za tu zajednicu.” Mislim da je to velika istina.
Samo ličnim žrtvama i trudom možemo stvoriti zajednicu, jer onda to nije interesna zajednica već zajednica ljubavi.
Ti ljudi koji su uradili to nečasno djelo su pokazali da nisu spremni na žrtvu i poklekli su pod ucjenama, vjerovatno i novcem koji su dobili za to. Ja se nadam i uzdam u narodnu mudrost da će prepoznati takve ljude i da im neće dati podršku na izborima, jer čovjek koji je promijenio 3-4 stranke, neki čak i više, će promijeniti i sedmu i izdaće opet one koji su mu dali glas.
Za kraj razgovora, Milićević je pozvao birače da izađu na izbore i bez straha iskoriste svoje građansko pravo. Razgovor je završio citirajući Isidoru Sekulić.
Pozvao bih ljude da izađu na izbore, da se ne boje nikoga, jer u suštini u kabini u kojoj se glasa oni su sami i niko ne zna i ne može garantovati ko je za koga glasao. Neka iskoriste to pravo koje imaju, jer to je onaj momenat kada oni imaju priliku da kreiraju budućnost i utiču na nešto što kreira njihov život i život najmilijih. Završio bih sa riječima naše Isidore Sekulić: “Kad bi naša volja mogla hteti koliko naše sile mogu dati, pobede bi naše bile sjajnije i češće. Kad bi naša volja uvek mogla da bude prkosni buntovnik koji u borbi nalazi pokoj i zadovoljstvo, ne bismo bili kukavice koje problem gorke čaše rešavaju: ili me mimoiđi ili da te mimoiđem” – rekao je Bojan Milićević za kraj.
Izvor: Moja Hercegovina / Igor Svrdlin
Rodila majka!!! ROFL