Milovan R. Pecelj: O Hercegovini i Hercegovcima

Bila je to najpre Humska zemlja u kojoj je Sveti Sava 1219. godine osnovao prvu pravoslavnu episkopiju sa sedištem u Stonu. Dvestatrideset godina posle, jedan velikaš uspeo je da, kao njen gospodar, ostavi dubok trag, snažniji i trajniji nego iko pre i posle njega, bez obzira koliko je bio slavniji ili moćniji prethodnik ili potomak. Bio je to Stefan Vukčić iz porodice Kosača, koji je 1448. godine postao Herceg od Svetog Save, dajući zemlji jedinstveno ime – Hercegovina. Naziv Hercegovina se prvi put pominje 1454. godine i označava oblast kojom je upravljao Stefa Vukčić – Kosača. Narodna tradicija će snagom stiha, i u prozi, o njemu ispisati legende, a njegovo ime će obeležiti istorijski pomeni na prostorima koji su bili dalje nego što je pokazivala granica njegove zemlje, koja se prostirala – Od bokokotorskog zaliva do Prače i od Cetine do Morače i Lima. Glavno mesto mu beše pitomi Blagaj na vrelu Bune u mostarskom Bišću.[2].

Leutar.net Milovan R. Pecelj: O Hercegovini i Hercegovcima
Današnji izgled rimokatoličkog hrama Gospe od Lužina na mjestu nekadašnjeg pravoslavnog manastira Bogorodice Stonske u kome je Sveti Sava osnovao eparhiju Humsku

Istorija Hercegovine obilježena je skoro istom sudbinom kao i druge srpske oblasti. Menjala je vladare, cepana ili pak prekrajana i pripajana iz vlasti srpskih, pod vlast bosanskih ili hrvatskih vladara, knezova i banova, zatim lokalnih dinasta ili velikaša, dok taj proces pun dramatičnih obrta, sa svim manifestacijama južnoslovenske psihologije, nije zaustavila i presekla Turska invazija, kada je Hercegovina 1482. godine osvojena i porobljena.

Turska vladavina nad Hercegovinom trajala je gotovo četiri veka ostavljajući za sobom duboke i trajne ožiljke na njenoj fizionomiji, demografiji, etnografiji, graditeljstvu i kulturi. Osvojena i porobljena, Hercegovina deli sudbinu sa Bosnom, sa kojim je formalno spojena 1763. godine. U poslednjim decenijama turske vladavine, zakratko je odvojena od nje, za vreme autokratske vladavine Alipaše Rizvanbegovića, koji će u stilu srednjovekovnih dinasta, na kraju i sam podeliti njenu sudbinu.

Turska vladavina izazvala je organizovane oslobodilačke pokrete hrišćanskog stanovništva – od hercegovačkog mitropolita Visariona i Ostroškog Svetog Vasilija, pa do Luke Vukalovića i Nevesinjske puške 1875. godine, koja će izazvati srpskoturskoruski rat i otvoriti poznato Istočno pitanje i evropsku krizu. Nepravednim odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, verifikovana je na trideset godina austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine i značajan deo teritorije Hercegovine (Oputne Rudine sa Nikšićem, Piva i Durmitor) pripao je Kraljevini Crnoj Gori. Nezadovoljstvo naroda manifestuje se oslobodilačkim pokretima koji su bili nacionalno motivisani. Ustanci hercegovačkog harambaše Stojana Kovačevića, zatim borba za versku i školsku autonomiju i akcije nacionalno opredeljene omladine, potom Aneksiona kriza, doprinose Prvom svetskom ratu i odlasku Austrougarske.

U novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odredbama Vidovdanskog ustava, Hercegovina se identifikuje sa Mostarskom oblašću.  Ukidanjem Vidovdanskog ustava, 6. januara 1929. godine uspostavljena nova teritorijalna podela i Hercegovina se cepa i pripaja Primorskoj i Zetskoj banovini.  Odlukama AVNOJa, od 29. novembra 1943. godine, Bosna i Hercegovina postala je jedna od šest ravnopravnih republika druge Jugoslavije.

Nova teritorijalna podela Bosne i Hercegovine, nastala je posle građanskog rata (19921995), Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je potpisan u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu 21. novembra 1995. godine, Hercegovina je podeljena između dva entiteta. Republici Srpskoj pripala je visoka Hercegovina, Rudine i deo Humina, odnosno opštine: Trebinje, Bileća, Nevesinje, Gacko, Ljubinje, Berkovići i Istočni Mostar. Ostali deo Hercegovine, pripao je Federaciji Bosne i Hercegovine. Juna 1992. godine tragičan sukob je rezultovalo etničkim čišćenjem i egzodusom Srba iz doline Neretve. Migracijama koje su nastale u ratnom vremenu, Hercegovina je etnički homogenizovana.

&

Predstavu o Hercegovcima i Hercegovini zabeležila su značajna imena iz srpske nauke i kulture. Tako su se upisali među one koji su za nas vredni večnog sećanja i poštovanja. Iz pera poznatih naučnika i pisaca iznosimo zanimljiva zapažanja o karakternim crtama Hercegovaca i njihovoj zemlji Hercegovini.

JOVAN CVIJIĆ

Istraživajući kraške predele Hercegovine srpski geograf svetskog glasa Jovan Cvijić upoznao je fenomene krša i antropogeografske karakteristike tih prostora. U naučnoistraživačkom radu o narodnoj psihologiji imao je pohvalne reči za dinarski etnički tip i karakter, kome je pripadao njegov otac. Cvijićeva metafora o krševitom predelu Hercegovine koji odaje utisak sivog okamenjenog i uzburkanog mora najbolja je slika o krečnjačkim predelima ljutog i boginjavog krša. O duhovnom liku i karakteru Hercegovaca pisao je najbolji poznavalac dinarskih tipova Jovan Cvijić[3]:

Vjerujem da su od sviju ljudi u našoj zemlji Hercegovci po prirodi najučtiviji i najmanje skloni spletkama. Njihova uboga pokrajina napravila ih je skromnim, pobožnim, umjerenim. Srbin iz te zemlje nije po svojoj prirodi samo učtiv nego i topao i srdačan, ljubak i dobrostiv. Skladnost i harmonija tog karaktera čine da je on oprezan i pažljiv, istovremeno i ponosan.

Leutar.net Milovan R. Pecelj: O Hercegovini i Hercegovcima
Jovan Cvijić, autor: Marko Stojanović (18441923) Foto: Wikimedia Commons

Mnogi Hercegovci su u prošlosti svojim angažovanjem i diplomatskim karijerama uveliko potvrdili ove reči. Cvijić je poreklom iz Drobnjaka i nikada nije krio svoje hercegovačko poreklo. Često je putovao po Hercegovini i upoznao prirodu i dušu Hercegovaca. Tada je upoznao Jevta Dedijera koji je, kao dvanestogodišnje vižljasto momče, oduševio Cvijića interesovanjem i znatiželjom za naukom. Cvijić mu je pomogao da se školuje ne znajući da će kroz osamnaest godina tog istog mladića, koji je svojim istražiavčkim dostignućima zaslužio njegovo poverenje, izabrati za prvog docenta geografije i prvog saradnka na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koji će tako postati prvi profesor Beogradskog univerziteta iz Bosne i Hercegovine. 

IVO ANDRIĆ

Nobelovca Ivu Andrića su u priči Proba zaokupile neke karakterne osobine Hercegovaca:

Hercegovina, naročito južna i jugoistočna, ima po pravilu dobar soj ljudi. To je zemlja sa mnogo kamenja a malo svega ostalog, ali to malo što rodi hranljivo je i plemenito, i sa vodom i vazduhom daje zdrave i razumne ljude. Oni su više skloni računu nego osećanju, ali njihova je računica tako dobra i sigurna da su redovno i korisniji i prijatniji i celini i pojedincu nego mnogi osećajni ljudi zamagljena razuma i naopake računice.[4]

Književnik Miodrag Bulatović je zabeležio reči poslovično uzdržanog Ive Andrića o Jevtu Dedijeru, koje je izgovorio kada su zajedno sa Vogela kod Bohinja u selu Stara Fužina posmatrali kuću Vladimira Dedijera. Andrić je tada rekao Bulatoviću: „Jevto Dedijer je bio jedan od najpoštenijih ljudi koje sam u životu sreo”.[5] Ovako nešto kazao je uzdržani Ivo Andrić, jer ga je očigledno dobro poznavao.       

JOVAN  DUČIĆ

O karakteru Hercegovaca, u ravnoteži između njegovih pozitivnih i negativnih osobina, pisao je Jovan Dučić kroz lik junaka njegove izvanredne studije o grofu Savi Vladislaviću – Raguzinskom, smatrajući ga za – oličenje Srbina, duhovnog koliko i duševnog, gipkog koliko ponosnog, opreznog koliko i neustrašivog, što predstavlja karakter Hercegovaca u poznatoj ravnoteži između njegovih pozitivnih i negativnih osobina, i sa njegovim, skoro jelinskim, osećajem mere. Srbin Hercegovac, znači mediteranac više nego Balkanac, čovek mašte koliko realist, i čovek sna koliko i pozitivni stvaralac.[6]

Prepoznativim gostoprimstvom i držanjem, Hercegovci nam kazuju kako izgledaj važne čovekove vrlina koje se u Hercegovini nazivaju uljudnost i učtivost. O uljudnosti i učtivosti Jovan Dučić je pisao na temu Misli o čoveku.

Verujem da su od sviju ljudi u našoj zemlji, Hercegovci po prirodi najučtiviji, i najmanje skloni spletkama. Njihova uboga pokrajina napravila ih je skromnim, pobožnimi umere nim. Tu je, kako se uopšte misli, najbolje postignuta ravnoteža između čovekovih vrlina i mana. Ja mislim da je upravo u toj zemlji ponikla naša reč ‘uljudnost’, koja bi značila najveći stepen obavezne učtivosti, najviši oblik otmenog izraza, krajnji domašaj blagorodnosti i dobrote. Srbin iz te zemlje nije ni po svojoj prirodi samo učtiv nego i topao i srdačan, ljubak i dobrostiv.[7]     

Možda je na tom hercegovačkom kamenu mudrosti odnegovana nadaleko poznata hercegovačka uljudnost, o kojoj je Jovan Dučić u zanosnoj priči Jutra sa Leutara, ispisao apoteozu, koja vraća veru u najplemenitiju ljudsku vrlinu.

Malo je učtivih i uljudnih. Učtivost je dar božji koji se teško postiže. Za ovu čovekovu vrlinu Dučić kaže: Učtivost je jedan ponos koji dolazi iz čovekoljublja, iz kulture, iz namere za dobrim. Ona spada među ljudske obaveze i dužno sti, kakve se ubrajaju među svete.[8]

MILOŠ CRNJANSKI

Impresioniran pojavom Hercegovaca na prvoj „Utakmici guslara“ koja je održana na Mitrovdan 1924. godine na Alipašinu Polju kod Sarajeva, Miloš Crnjanski je u Izveštaju za beogradski ilustrovani časopis Vreme napisao o Hercegovcima i Hercegovini.[9]

Hercegovci su izgleda, ostavili najdublji utisak. 

Većina guslara došla je u narodnoj nošnji. Sve jedan lepši od drugoga. Prave muške lepote bili su Hercegovci i Crnogorci. Hercegovina je, izgleda, srce naše zemlje i lepota tela tamo je divna i opšta. Ta muška lepota, čista i pitka, bila je pravo čudo od skupa. Duboka i još neistrošena lepota mora da je na dnu naše rase, koja će se objaviti začuđenom svetu uskoro. Telesna lepota, kojoj u Evropi nema ravne, čeka u planinama Hercegovine da se spusti u svet!

 U svom Izveštaju Crnjanski navodi da su na prvom Saboru bila 24, a na drugom 64 guslara iz sarajevske, mostarske zetske i dubrovačke oblasti. Da piše o guslarima, za Crnjanskog je to izgledalo barokno, ali da tamo na planinama živi milion onih koje mi ne poznajemo i koji sa nama gotovo da i nemaju veze, bilo je izazovno. Pokrovitelj guslarskom nadmetanju bio je general g. Krsto Smiljanić[10], komandant armije koji je kao spasilac pomirio duhove među guslarima sa nekoliko reči kazujući im da nema sa guslama pobeđenih, već ih je utešio i pozvao prijateljski na vino.

RAJKO PETROV NOGO I VASKO POPA

Pesnik Rajko Petrov Nogo, iz svog poetskog ugla, Hercegovinu slika na svojstven način:

Oduvek sam ovu gornju, šumsku ili visoku Hercegovinu doživljavao kao crkvu. Šuma je crkva, planina je crkva, i nad njom kube neba. A sve dole i do Humnine, ona donja istočna i južna Hercegovina, to je sve porta ove crkve. Šta je god tu u jame bačeno, u džombe strovaljeno ili po božjim i ljudskim zakonima u groblje zakopano, u porti svoje crkve počiva.[11]

Zanimljivo je znati kako je pesnik Vasko Popa[12] doživljavao Hercegovinu, a kako je to opisao Rajko Petrov Nogo.

Jednom je Vasko Popa rekao da je Hercegovina Toskana našeg jezika.[13]

Znatiželjni Nogo priupitao je uglednog profesora Novicu Petkovića – šta mu to znači. A on mu je odgovorio:

Toskansko narečje je u Italiji uzeto za osnovu književnog jezika, baš kao i hercegovačka štokavica u Vukovom pretemeljenju.

Rumun iz Vršca po ocu, Vasko Popa je u razgovoru više slušao melodiju Rajkovog ijekavskog govora, od sadržine razgovora, uživajući u njegovim pravilnim akcentima i dužinama. Eto zašto je Hercegovina vrelo srpskog jezika i zašto je Vasile nju smatrao Toskanom našeg jezika.

Kada to kaže neko ko dolazi – kako veli Rajko Petrov Nogo – sa oboda, sa granice srpskog jezika, odakle je došao i Crnjanski, žudnjom pozlaćuje naš južni govor, onda će se on, pored raskošne pesničke imaginacije, i po ovome prepoznavati. Posrećilo se, eto, i njemu i nama, da jedan ,prečanin’ i ,izvanjac’, pjesnik sa oboda, stigne u sami centar srpske poezije i jezika.[14] Tim povodom Rajko Petrov Nogo je zapisao – Hercegovina jeste Toskana našeg jezika, a u tom jeziku, kao ‚belutak’, Vasko Popa i njegova poezija jesu ‚među svetovima svet’ .[15] Nakon što se Vasko upokojio Rajko je u znak poštovanja zasadio drvo koje pravi hladovinu i krasi pogled ispred Rajkovog balkona.

GOJKO ĐOGO

Pesnik i esejista Gojko Đogo dočarava nam slikovito hercegovački plemićki soj i zašto je obraz Hercegovcu iznad svega. U zanimljivoj i poučnoj priči Rvanje Bogdana Zimonjića[16] Gojko Đogo[17] iznosi mišljenje o Hercegovini i Hercegovcima:

Hercegovina ima neku magijsku čar što opčinjava ne samo svoje rođene, kao zavičaj, nego i strance koji joj se na bilo koji način približe. Tome malo doprinosi geografija i podneblje, a znatno više ljudi Hercegovci, njihove karakterne i moralne odlike. Biti Hercegova – to je kao plemićka titula. To osećanje je duboko ukorenjeno i deca ga primaju u nasleđe.  Tamo, odvajkad, odnose među ljudima više uređuju moraln norme nego zakoni. Što god zakon nalagao svaki Ero dobro zna kad sa i koliko može naheriti, a kad to on nesme ni po koju cenu. Hercegovcu je obraz najskuplje imanje.

U bašti Svetog Save, sve je tvrdo, tvrd kamen, tvrda zemlja, tvrda voda, ali je duhovni stožer najtvrđi. To svakako ne znači da su i ljudi tvrdi, preki i jednoumni. Plemstvo obavezuje. U tom tvrdom gnezdu obitava golubija duša. Upravo taj kontrapunk na najlepši način izdvaja   Hercegovce kao  plemićku porodicu u srpskom plemstvu.[18]

MOMO KAPOR

Pisac i akademski slikar Momo Kapor, po rođenju Sarajlija, poreklom iz Mirilovića kod Bileće, svojim izvanrednim crtežima ljudi i pejzaža ovoga kraja, likovno je obogatio brojna dela o Hercegovini, a posebno reprint izdanje Dedijerove antropogeografske studije Hercegovina, koju je 2001. objavila Književna zajednica Jovan Dučić u Trebinju. Tim povodom, Kapor u predgovoru pod naslovom Više od knjige napisao divnu odu ovoj studiji i svojoj Hercegovini:

Kao što u gradovima zapadnog sveta u svakom hotelu na noćnom ormariću obavezno leži Biblija, Hercegovina, Jevta Dedijera trebalo bi da stoji kraj uzglavlja svakog Hercegovca. Ona je naime mnogo više od knjige – to je naš pokretni zavičaj, naše poreklo, to su naši koreni. Čitajući prezimena hercegovačkih porodica popisanih u ovom delu, kao da čitamo svojevrsnu molitvu zavičaju. Ta knjiga je vodič kroz opasne i zavodljive lavirinte sveta; i ako se ponekad izgubimo u njemu, pronaći ćemo se u Hercegovini, a ako se dogodi da kakvom nesrećom promenimo prezime u nekom od vekovnih vrtloga, pronaći ćemo se i spasiti na stranicama ove knjige. Koja je za nas isto tako značajna kao i Gota almanah za evropsko plemstvo.

RADOSLAV BRATIĆ

Pozivajući se na nekog silnika pisac Radoslav Bratić[19] u romanu „Trg soli“ navodi: – na zemljinoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine, da toliko može opsjeniti i prevariti nevještog putnika. Čas se čini mala i neprohodna, čas golema i raštrkana. Ljeti žedna, tvrda i ispucala, s puno jametina i provalija; zimi snijegom i ledom okovana. I ljeti i zimi –  neslana.

Kad naiđu nesigurna vremena, pisao je Bratić, u narodu počinju da se šire glasine i ispredaju svakojake priče. U romanu Zima u Hercegovini, on piše na tu temu konstatujući da: Nemoguće postaje moguće, stvarno izgleda nestvarno.[20]

 JEVTO DEDIJER

Po nagovoru Jovana Cvijića, nakon desetogodišnjeg istraživanja, Jevto Dedijer je 1909. godine objavio kapitalnu studiju Hercegovina. Momo Kapor je studiju Hercegovina nazvao Više od knjige, a Rajko Petrov Nogo mi je kazao – On nam je kuću sačuvao.

Pišući o karakternim osobinama Hercegovaca, vrsni poznavalac antropogeografskih i etnografskih karakteristika Hercegovine i Hercegovaca  Jevto Dedijer[21] ulazi u analizu njihove široke duše:

„Hercegovac kao i ostali Srbi dinarskog sistema, ima dosta upečatljivu dušu, sposoban je da primi i shvati tuđe i da prema primljenom udešava život”.[22]

Supremacija intelekta nad osjećajima i fantazijom, i izvjesna harmonija među raznim osobinama duše čini ove ljude trezvenim, odmjerenim, taktičnim, vrlo često i pravednim. U ponašanju i razgovoru su umjereni, otmeni, gotovo ponositi”.[23]

Kada piše o surovim krečnjačkim prostranstvima Hercegovine, Dedijer to čini živo, koloritno i uzbudljivo:

Ko putuje zimi po ovoj zemlji mora se u čudu pitati kako je moguće živjeti u njoj. Na velikim daljinama ne vidi se ništa nego suri krečnjački slojevi, koji se kao neki ispolirani zidovi, u dugim nizovima pružaju na hiljade metara. Suro stijenje posuto manjim i većim otpacima, s bezbroj jama, zvekara, prirodnih kamenitih mostova (‘mora’), manjih i većih klanaca (‘struga’), s bezbroj manjih i većih ulegnuća, zasutim manjim ili većim komadima stijena daju impresiju strahovite kamene pustinje u kojoj se ne osjeća život i čiju jezovitu sliku pojačava zviždanje bure, koja mjestimično prevrće ljude, stoku i kola i koja do kostiju prodire i do srži smrzava.[24]

 A onda u slikovitom ritmu uspoređujući Hercegovinu sa mesečevim pejzažom:

Čini se da nema strahovitije i neobičnije zemlje, koja  po svojoj plastici naliči na površinu mjeseca, na kome se svaki život ugasio, pošto je svoju vlastitu toplinu izgubio.[25]

EPISKOP NIKOLAJ VELIMIROVIĆ

Mnogi smatraju da je najlepši zapis o karakteru Hercegovaca ispisao Nikolaj Velimirović[26], episkop ohridskobitoljski, koji je posle svršenog opela nad odrom Vasilja Grđića 1934. godine zapisao:

U Hercegovini pak, zemlji hercega Rastka Nemanjića, veliki karakteri su kroz vekove bili pravilo, a ne izuzetak.

Ni siromašnije zemlje, ni većeg bogatstva u karakterima! Ni manje zemlje ni većeg broja pravih ljudi![27]

 SUTORINA

Balkan je oduvek bio klizav i surovo poprište brojnih ratova koji su donosili stradanja, razaranja i na kraju crtanja novih granica. Hercegovina ima sjajnu istoriju, ali ne i geografiju. Kako bi bilo da je obrnuto? Zasigurno Hercegovina bi bila manje stradalnija, veća i brojnija zemlja. Danas je ostao samo deo od nekadašnje Hercegovine. A počelo je sa nepravednim odlukama Berlinskog kongresa kada su posle Nevesinjske puške i trogodišnje revolucije otrgnuti značajni delovi Hercegovine: Oputne Rudine sa Drobnjacima, Onogošt (Nikšić), Piva i Durmitor i pripojeni Crnoj Gori. Ostala je utešna priča o Staroj Hercegovini. I tu nije kraj.

Leutar.net Milovan R. Pecelj: O Hercegovini i Hercegovcima

Neformalnim dogovorom tadašnjih vođa Đure Pucara (BiH) i Blaža Jovanović (Crns Gora), oblast Sutorine je 1947. godine dodeljena Narodnoj republici Crnoj Gori, zamenjenom za lovišta na Sutjesci. Sve je to prećutkivano dok nije došlo do razbijanja Jugoslavije i razgraničenja među republikama. Tada Sutorina postaje tema razgraničenja između Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Predlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore utvrdilo je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine novembra 2014. godine. Nove vlasti su na 20. sednici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 2015. godine dali saglasnost za ratifikaciju Ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Sutorina je predata Crnoj Gori. Vlasti su se odrekli avnojskog principa i bez ijednog dokaza predali su primorski deo Hercegovine, od 5,45 km obalskog pojasa i 85,9 km² površine. Neformalni razgovori koji su vođeni uz saglasnost tadašnjeg vrha SFR Jugoslavije bili su klasičan avanturizam na štetu primorskog dela Istočne Hercegovine.

Aleksa Šantić  

Šta bi na to kazao slavni pesnik najveće patrijahalne elegije Aleksa Šantić, nacionalni bard čiji stihovi u pesmi Veče na školju  „plešu po mjeri osjećanja, tj. u ritmu valova koji udaraju o stijenje“[28]. Zagledan u Neretvu, nisu ga, u pesmama Boka – /„Naša mila Boko nevjesto Jadrana“/ i Ribari, napuštali valovi, primorkinja vila i pučina sinja. Osećanje prema svom narodu je iskazivao u pesmama, bez obzira što je zbog njih bio u sukobu sa vlastima.

Opsednuti značajem da odlučuju o važnim pitanjima, neodgovorni političari su valjda mislili, da je u pitanju bezvredni kamenjar koji je nalik na oglođane kosti, i dali su priliku tadašnjim crnogorskom vlastima da upišu važan diplomatski poen. Na tom kamenu je nikla, i tu se razvila, naša loza. Ispod tog kamena skriveno je pepelo naših predaka i tu se krije naša mudrost, naš mit i svest o našem opstojanju. Tih 5,45 km obale je naša obala i naša voda, tu je naš istorijski i duhovni mentalni sklop, tu nas Sunce zasipa zlatnim zracima sa mora, tu su naše emocije, to je naš prozor u svet. „Tužni hercegovački Jeremija“, kako je Justin Popović zvao Aleksu, pevao je pre stopetnaest godina Naš stari dome. To i sada važi.

Leutar.net Milovan R. Pecelj: O Hercegovini i Hercegovcima

U Igalu stoji granični kamen na kome piše Hercegovina. Niko nam neće oprostiti ako zaboravimo vođu srpskog ustanka u Hercegovini (18521862) Luku Vukalovića koga je knjaz Danilo proglasio za vojvodu Zubaca, Kruševice, Dračevice i Sutorine, gde je posle pobedonosne bitke na Grahovcu obrazovao autonomnu upravu. Hercegovci ne smeju to zaboraviti kako nas ne bi stigla suza srama.

Kada nastupi hipokrizija onda na scenu stupaju neodgovorni političari kojima ništa nije sveto. Veliki pisac, sjajni satirik, Teslin poštovalac i prijatelj Semjuel Klemens – Mark Tven, neosporni pacifist koji je voleo svoju zemlju, ali je bio sumnjičav prema vlastima kojima je umeo, kada to treba, odbrusiti u lice: Obično stranci kod nas vrše zločine. Mi nemamo domaće kriminalne klase sem Kongresa. Amerika ima Kongres, a Bosna i Hercegovina Parlamentarnu skupštinu.

Leutar.net Milovan R. Pecelj: O Hercegovini i Hercegovcima
Vojvoda Luka Vukalović (18231873) u knjizi o četništvu Matije Bana (18181903), megdandžija (crtež Momo Kapor) i Hercegovac u svečanoj nošnji 1905. g. (foto Jevto Dedijer).

JOVAN DUČIĆ: HERCEGOVINA

Naši će im vetri pepeo razneti,
Spraćemo sa stene pogane im stope:
Zaboli smo koplje na velikoj meti,
Sad je put naš nalik na sunčane snope.

Pašće paučina na mečeve grube,
A skromno će ralo opet da zasvetli;
I kao što juriš sad oglase trube,
Uranke će mirne da javljaju petli.

I poći će k slavi odmah od početka
Nov porod sve tragom naših legiona,
Blažen, u kolevci on ču kako pretka
Prati u legendu glas pobednih zvona.

Znaće da je samo ona zemlja svetla
Gde nikad još nije pala suza srama;
Gde su deca na mač ime oca metla
Što živi u himni i u molitvama.

(Ciklus: Moja otadžbina)

Autor: Milovan R. Pecelj Izvor: Slobodna Hercegovina

Ovaj tekst nije dozvoljeno prenositi bez pismene saglasnosti autora i portala Slobodne Hercegovine. Tekst na Leutaru je preuzet uz pismenu saglasnost, pa molimo ostale da ne preuzimaju od nas nego da se i oni obrate Slobodnoj Hercegovini.

Napomene:

[1] Prof. dr Univerzitet u Beogradu Geografski fakultet u penziji, akademik ANURS

[2] Vladimir Ćorović, Istorija Srba, I.P. Panonija – Ruma doo, 2015, str. 246.

[3]Jovan Cvijić (18651927) – predsednik Srpske kraljevske akademije, profesor i rektor Beogradskog univerziteta, počasni doktor Univerziteta Sorbone i Karlovog univerziteta u Pragu, osnivač Srpskog geografskog društva… Utemeljivač je srpske geografije. Britanski geolog i pisac Arčibald Giki napisao je da Cvijićev rad predstavlja „zastavničko delo“ nauke. Ubrajan je i među 100 najznamenitijih Srba.

[4] Ivo Andrić, Žeć, Proba, Sabrana dela, knj. 6, Prosveta, BIGZ, SKZ, NOLIT, Beograd, 1991, str. 165. Ivo Andrić (1892 – 1975) bio je srpski književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje.” Ubrajan je i među 100 najznamenitijih Srba.

[5] Vladimir Dedijer, navedeno delo, str. 8.

[6] Jovan Dučić, Navedeno delo, str. 89. Ubrajan je i među 100 najznamenitijih Srba.

[7] Jovan Dučić, Blago Cara Radovana – Jutra sa Leutara, Izdavačko preduzeće Rad, Oktoih, Dučićeve večeri poezije, Beograd, Trebinje, Podgorica, 2000, str. 466.

[8] Jovan Dučić, navedeno delo, str. 460.

[9] Miloš Crnjanski, Hercegovina je srce naše zemlje, Ćorovićevi susreti, Doprinos Srba iz Hercegovine srpskoj istoriografiji i kulturi, SPKD Prosvjeta, BilećaGacko, 2007. str. 9. (Pisma iz Sarajeva, Izeštaj o takmičenju guslara na Alipašinom mostu, kod Sarajeva, Vreme, novembra 1925.). Miloš Crnjanski (18931977) – jedan od najznačajnijih stvaralaca srpske literature 20. veka. Istakao se kao pesnik, pripovedač, romansijer i publicista. Bavio se i likovnom kritikom. Ubrajan je i među 100 najznamenitijih Srba.

[10] Krsta Smiljanić (1868 — 1944) – bio je armijski general, ban Zetske banovine (192931) i senator, saradnik vojvode Putnika, komandovao je Drinskom divizijom u ratu.

[11] Preuzeto iz filmskog zapisa koji je posvećen životu i radu Rajka Petrova Noga, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

[12] Vasile „Vasko“ Popa (1922 — 1991) – rumunskog porekla, bio je jedan od najpoznatijih pesnika na srpskom jeziku, akademik i ubrojen je među 100 najznamenitijih Srba.

[13] Rajko Petrov Nogo, Zapiši i napiđi to Rajko, Beogradska knjiga, Beograd, 2011. str. 219. Rajko Petrov Nogo (1945) srpski pesnik, esejista i književni kritičar. (Rajko Petrov Nogo – srpski pesnik, esejista i književni kritičar. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske i član Senata Republike Srpske).

[14] [14] Rajko Petrov Nogo, Suze i Sokolari, Beogradska knjiga, Beograd, 2002. str. 143.

[15] Isto, str. 143.

[16] Gojko Đogo, Put usput, „Rvanje Bogdana Zimonjića“, SKZ, Slovo ljubve, Beograd 2017. str. 168170.

[17] Gojko Đogo (1940) – pesnik slobodnog stiha, književnik i esejista. Član je srpskog PENa. Bio je predsednik Udršženja Srba iz BiH. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.

[18] Youtube, Hercegovina u pjesmi i igri, 25. oktobra 2012.

[19] Radoslav Bratić (1948–2016) – književnik, dramaturg i urednik. Jedan od osnivača časopisa „Nova Zora” i  „Ćorovićevih susreta”. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.

[20] Radoslav Bratić, Zima u Hercegovini, Srpska književna zadruga, Beograd, 1995, str. 42.

[21] Jevto Dedijer (18791918) – Prvi docent geografije, prvi profesor Beogradskog univerziteta iz BiH i  prvi saradnik Jovana Cvijića. Sa srpskom vojskom prešao je Albaniju. Jedna od tri žrtve Prvog svetskog rata sa Beogradskog univerziteta.

[22] Jevto Dedijer, Hercegovina, str. 132133.

[23] Isto, str. 38.

[24] Jevto Dedijer, Hercegovina i Hercegovci, Letopis Matice srpske, knjiga 289, Novi Sad, 1912, str. 7.

[25] Isto, str. 8.

[26] Eepiskop Nikolaj Velimirović (1880— 1956) novokanonizovani srpski svetitelj, bio je episkop Ohridski i Žički, istaknuti teolog i briljantni govornik. Nazivan je Novi Zlatousti.

[27] Spomenica Vasilja Grđića, Izdanje društva Prosvjete, Sarajevo, 1935. g. Priređivač Đorđe Pejanović, str. 3638.

[28] Aleksa Šantić, naš stari dome i druge pjesme, Priredio Rajko Petrov Nogo, Filozofski fakultet Srpsko Sarajevo, Beogradska knjiga Beograd, 2004. str. 11. 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.