Hablećina

Postoje na stotine riječi koje samo u Mostaru možete čuti; čak i u najbližoj okolini se neke od tih riječi ne koriste, a kamoli u ostalom dijelu Hercegovine, Bosne i šire.

Samo rođeni Mostarci mogu osjetiti pravi smisao i višeznačajnost tih riječi, a mi ostali samo možemo da se pretvaramo da ih razumijemo i da pokušavamo da ih ponekad i to obično neprikladno primjenjujemo u svom govoru.

I pored svega toga ja ću se usuditi da preduzmem samoubilačku misiju i pokušam da rođenim Mostarcima opišem značenje jedne od tih karakterističnih riječi, doduše ne najrjeđe jer se ta riječ često koristi i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali sa malo uprošćenijim značenjem u odnosu na ono mostarsko.

Prvo čitaocima moram da se izvinim zbog toga što na svojoj tastaturi, a nažalost i u našoj azbuci ili abecedi nemam slovo koje je zvučno tamo negde između “č” i “ć”. Nije ni to baš tačna odrednica, ali je svakako najbliža za to slovo koje ne postoji, a potrebno je za glas koji itekako postoji (u Mostaru naravno). Zbog toga ću ja u predmetnoj riječi nekada koristiti “č” a nekada “ć” i to da znate neće biti greška u kucanju nego moje svjesno priznavanje nemoći što nemam ono između što mi toliko fali za pravo prikazivanje ovog pojma.

Vjerovatno su neki na osnovu ovoga već naslutili o kojoj riječi se radi: “HABLEČINA”.

Sigurno je da postoje hiljade mogućih objašnjenja šta znači riječ “hablećina” zavisno od toga koga pitate; i opet vjerovatno je da su svi oni u pravu. Ali…

Neko će vam na prvu reći: budala, velika budala… ma budaletina. I biće dobrim dijelom u pravu. Da krenemo redom: ako prihvatimo da je osnova te riječi jedna kraća, podjednako maštovita i jezgrovita riječ “blečak” (ovdje nema dileme; samo je “č” čak i u Mostaru), onda po onom pomalno debilnom liku sa ćelavom glavom, a sijedom bradom i brkovima (mislim na Vukajliju – nemaštovitog tumača slenga, a ne na Vujakliju), blečak se koristi u centralnoj i jugoistočnoj Bosni. Pojam označava obično osobu muškog pola, koja se ponaša i reaguje naivno, ishitreno, ponekad „glupo”, glasan je, živi u svom svijetu, najčešće voli puno da priča i uglavnom besmisleno lupeta. Više je kao dobroćudni tumor…

Da probamo da shvatimo kako je nastala reč blečak. Znate vjerovatno da mogu biti dva korijena te riječi: kada blenete u nešto glupavo poluotvorenih ustiju i kada neko bleji, ne zato što mu je dosadno nego što baš ne pati od viška moždanih vijuga. Ako na tim osnovama gradimo riječ blečak, onda je, jel’da, sasvim normalno da u narodskoj gradaciji veći blečak bude blečina; znate ono prostodušno i dobronamerno kada za nekoga želite reći da je budaletina, onako za standarde. Međutim, ako uzdignete ruke iznad glave iznenađeni količinom gluposti i budalesanja od nekoga, onda spontano uzviknete: “Ha…blečine!”, u smislu da tako goleme budaletine dugo niste vidjeli; ako ste još uz to i Mostarac onda naravno da na kraju ispadne “HABLEČINA”, ali ono sa onim zvukom između “č” i “ć”. Što će reći nešto kao budaletina “na kvadrat”.

To bi, recimo, bilo to; zvuči logično zar ne? Ali, da li je dovoljno? Ako se vratimo na spomenutog sjedokosog šarlatana Vukajliju onda moramo reći i zbog čega su tamo one tačkice na kraju rečenice. Kada je već za blečka rekao da je kao dobroćudan tumor, šta mu je trebalo da u nastavku za hablećinu kaže da bi mogao da bude kao zloćudni tumor!? Tu sam ga odmah diskvalifikovao kao poznavaoca slenga; posebno Mostarskog. Svako normalan bi ovdje stao jer nisu potrebna dodatna tumačenja; ali za mene, dokonog mazohistu koji priželjkuju masakr i razapinjanje od strane svih pravih Mostaraca, sva ova objašnjenja su nekako štura i ograničena.

Čitav jedan segment značenja ove riječi nedostaje i to nažalost ne mogu da objasnim drugačije sem indirektno na jednom primeru: …

Nabavljali smo visoko sofisticiranu liniju preseraja sa elektronskom regulacijom od poznatog njemačkog proizvođača “Muhler”. Kada je postavljanje linije bilo u završnoj fazi posjetio nas je tehnički direktor te fabrike; inače jedan od izumitelja te sofisticirane skalamerije; inženjer mašinstva i doktor elektronike, gosp. Jens Baumgartner, poznat u naučnim krugovima Nemačke. Elegantno obučeni i namirisani mršavi pedesetogodišnjak više je ličio na pariškog bonvivana nego na uštogljenog njemačkog doktora nauka. Kada je pregledao liniju zamolio me je da ga odvedem do alatnice da bi lično vidio na koji način mi mislimo da održavamo te inače skupocijene alate za duboko izvlačenje.

Ne želim ovdje da navodim imena sjajnih majstora, alatničara koji su ga sa poštovanjem dočekali u radionici, ali ću reći da je zajedno sa mnom u njegovoj pratnji bio i pokojni Velija Begović, rijetko viđena ljudina neiscrpnog duha, koji je kao tehnolog bio zadužen za preseraj. Na “banku” u uglu radionice je još uvijek tiho radio mali tranzistor iz koga se čula prijatna muzika.

Gosp. Baumgartner kao iskusan svjetski čovjek je vjerovatno želio da opusti atmosferu i pokazao je interesovanje za taj tranzistor. Bio je to jeftini ruski tranzistor, malo manji od standardne cigle, marke “SELGA” koji je kao i većina tadašnjih ruskih aparata, donjom polovinom bio uvučen u tamnosmeđu futrole od jake goveđe kože. Rusi u to vrijeme kao da su očajnički željeli da tehnički zaostatak za zapadom u audio i ostalim uređajima nadoknade tim detaljima, pa su te aparate bez prave potrebe prosto “oblačili” u kvalitetne, jake kožne futrole (ko od vas nije u mladosti imao ruski “Zorki” ili “bar “Zenit” u kožnoj futroli koja kao da je trebalo da zaštiti i od topovskog udara).

Naš Jens je ljubaznim osmijehom upitao da li može to da pogleda jer ga je očigledno zanimalo i tada smo Velija i ja prisustvovali zaista rijetko viđenom događaju: Dr. Baumgartner je izvukao tranzistor iz kožne futrole i on se utišao; zatim ga je vratio nazad u futrolu i on se pojačao. Za trenutak je zastao i to je ponovio još nekoliko puta; stalno se dešavalo isto. Pogledao nas je ozbiljno i onda počeo da mi objašnjava kako je to očigledan primjer teorije o usmjeravanju zvučnih talasa; pokazivao mi je kako, ustvari, kada uređaj vrati u futrolu onda su zvučni talasi usmjereni kroz zumbiranu – perforiranu kožu i zbog toga se zvuk pojačava, i obrnuto.

Jedva sam zadržao ozbiljan i pristojan izraz lica i zahvaljivao bogu što majstori okupljeni oko nas ne razumiju jezik. Naime ko god je taj tranzistor “SELGA” jednom imao u ruci znaće o čemu se radilo. Uređaj je sa lijeve bočne strane pri dnu imao nareckani točkić za uključenje i regulaciju tona. Na kožnoj futroli je bio izrezan pravougaoni izrez kroz koji je taj točkić virio u normalnom stanju. Kada uređaj povučete iz futrole ona dodiruje točkić i ton se snižava, kada ga ponovo vraćate u futrolu ona opet dodiruje točkić, okreće ga u suprotnom smijeru i zvuk se pojačava.

Toliko o poštovanom doktoru nauka koji je možda želio zaista nepotrebno da se pohvali i kao znalac akustike. Uspio sam da ostanem ozbiljan, ali sam iza sebe jasno čuo Veliju kako zgranuto izgovara: “Aa, hablećine majko moja….”.

E to bi bilo nešto od onog dodatnog segmenta koji mi fali u objašnjenju pojma “HABLEĆINA” iliti “HABLA” od milja, što je još jedna veoma inventivna mostarska gradacija.

Ako ste me uopšte razumjeli šta sam želeo da kažem.

P.S. O čovjeku ljudini, visprenom i ludo duhovitom, a rijetko nasmijanom Obeliksu Mostara, pokojnom Veliji Begoviću sam napisao priču, ali je suviše lična i tragična da bih je podijelio sa drugima.

Piše i slika Miodrag Milićević; FB: Priče kroz Mostar i Hercegovinu

 106 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.