LIČNI STAV – RADE CRNOGORAC: КAКO UMIRE HERCEGOVINA?

U našoj istoriji stradanja ima mnogo mučnih i jezivih prizora, ima mnogo herojskog i mučeničkog, mnogo žrtvovanja – kojima, izgleda, nema ni kraja ni broja.

Premda je skoro čitava naša povijest – od Svetog Jovana Vladimira do najskorijih, još neosvijetljenih vremena, ispunjena i prezasićena slikama najužasnijih stradanja, u kojima smo, nerijetko, tražili i pronalazili smisao, objašnjavajući našu kolektivnu tragiku svojom karakterologijom, sudbinskom misijom ili opstajanjem na stanovištu predačkog zavještanja, nikada do potonjeg vakta nijesmo tako ravnodušno, na ivicama konfuznog očajanja, pomišljali da dignemo ruke od svega i zatvarajući oči pred gladnom nemani novog kolonijalizma, prihvatimo neprijateljske imperative, poistovjećujući se sa krvnicima svojim i ne shvatajući da naš korak na njihovoj stazi nije ništa drugo nego približavanje nepremostivoj provaliji koja nas stoljećima dijeli.

Zadah nihilizma koji bije iz ove provalije, duhovnu studen i kulturno crnilo koji dopiru sa one druge strane i kobnu težinu svakog našeg koraka niko ne osjeća više i intezivnije od onih čije se nezacijeljene rane, svakim novim pokretom, iznova pozleđuju.

Ove su rane najdublje i najbolnije u srpskim krajinama, na rubnim područjima naše nacionalne egzistencije. I svi znamo da ništa ne boli kao pozlijeđena rana: bilo da je kosovska, metohijska, hercegovačka, crnogorska, bosanska ili krajiška, ona se uvijek, pred svako veliko stradanje, oglašavala “na promjenu vremena” – svojim neumornim bolom.

Ovaj je bol u srpsko središte, u našu veliku prijestonicu dolazio kao molba, kao opomena, kao vapaj i veliko upozorenje, koje je zvanični Beograd primao na različite načine: brižnim pogledom nemoćne matice, indiferentnim stavom nezainteresovanog posmatrača, ali i svagda priželjkivanim, odlučnim i odgovornim djelovanjem, diplomatskim, vojnim i inim akcijama, – stavom koji suverena nacija mora zauzeti u odsudnom času. Nažalost, zvanični Beograd, kao prijestonica sužene i razdružene Srbije, u toku posljednjih dvadeset godina nije pokazao ni namjeru  da obrazuje srpski nacionalni program.

Vlast nije razumjela jednu suštinsku obavezu: da interesi Srbije kao Republike moraju biti podređeni interesima cjelokupnog srpskog naroda, ili, makar, usaglašeni sa predstavom o vitalnim srpskim interesima. Dok zvanična Srbija ne shvati da je matica srpskog naroda, da je krovna imenica koja svojim državnim životom mora pokrivati i štititi srpski nacionalni prostor, dok ne institucionalizuje kulturni i politički program sa jedinstvenog srpskog stanovišta, mnoge srpske vapaje sa rubnih područja  ona će i dalje doživljavati kao eho neke stare i nevažne prošlosti kojoj se, tako sužena, slaba i siromašna, više ne smije vraćati. Međutim, ovaj tekst nije vapaj upućen Beogradu, niti Srbiji: on je samo jedan vapaj sopstvene savjesti, izraz čovjekove potrebe da nešto kaže, ako već ništa ne može učiniti.

Hercegovačko pitanje

Dok se cjelokupni prostor naše nacionalne egzistencije nalazi u atmosferi, očito mnogostruke, ali sveprisutne okupacije, dok se status najstarijih srpskih država i krajeva istrže iz naših ruka i čini izmaknutim iz srpskog horizonta – pred nama se postavljaju ili tek iskrsavaju iz svakodnevice mnoga problematična, često neshvatljiva pitanja, među kojima je sudbinski najteže i suštinski najvažnije – pitanje opstanka.  U mnoštvu različitih nesreća- oličenih u mnogim vidovima diskriminacije – koje pogađaju srpski narod na našim rubnim područjima, dovodeći srpstvo na granici u granične situacije njegova opstanka, već dugo vremena, skoro da niko nije pomenuo, a kamoli otvorio HERCEGOVAČКO PITANJE, – pitanje opstanka srpskog naroda u Hercegovini, onoj staroj srpskoj državi čiji se duhovni i kulturni prostor cijepao na najzgusnutijim protivrječnostima.

Nije bilo nijednog političkog glasa -izuzev jednog narodnog poslanika – koji bi upitao zašto je Hercegovina, kao deveta rupa na svirali, istisnuta iz javnog, kulturnog i političkog života Republike Srpske. Nije bilo nijedne saborne intelektualne opomene da se riznica srpskog jezika, pogubnom politikom zanemarivanja prosvjetnog, kulturnog i privrednog života jedne male izborne jedinice, nepovratno pustoši i osiromašuje.

Nije bilo nijednog izraza lokalne ili regionalne samosvijesti hercegovačke, nijedne utemeljene inicijative, nijednog politički artikulisanog pokreta, nijednog hercegovačkog trzaja iz neodgovorne apatije, nije, naime, bilo ničega što bi moglo promijeniti slikanje mučnog i nazadnog kulturnog i političkog sivila na pocijepanom hercegovačkom platnu, izopštenom iz državotvorne galerije Republike Srpske. Svojom borbom i slobodarstvom, Hercegovina je gradila Republiku Srpsku. Ona je dio ove Republike, ona je simbol stradanja i mučeništva, neuokvirena državnim okvirom, ona je odsječeni i odbačeni dio platna. U Republici Srpskoj, Hercegovina je usamljena slika bez rama.

Кao da je Hercegovina u proteklih četvrt stoljeća bila i ostala prepuštena svojoj opakoj sudbini i svom “unutrašnjem usudu” koji se, nadvijajući jezivu maglu zaborava iznad ove rascijepane zemlje, proširio po svim njenim krajevima, objedinjujući, preko svih granica, sa jedne i druge strane lažne i proklete međe, u opštoj nesreći, jedan izmučeni i obespućeni narod – srpski.

I stoga se moramo zapitati: gdje, zapravo, danas postoji Hercegovina?

Topovsko meso na bedemima srpske državnosti

Sasvim pouzdano, bez imalo nedoumica, možemo reći da je Hercegovina među srpskim krajevima, najveći i najzaslužniji srpski državotvorni stub. Srbija i Crna Gora svoju nezavisnost 1878.godine suštinski duguju Hercegovačkom ustanku: Hercegovini i Hercegovcima. Da nije bilo Hercegovačkog ustanka koji je pokrenuo nove tokove Istočnog pitanja, ne bi bilo ni dvaju srpskih nezavisnih država. Hercegovina je uložila sve da viteški glas njene slobode dospije do velikih sila, da se osmanska vladavina na Balkanskom poluostrvu konačno i neopozivo prekine, te da se ostvari, dugo i predugo očekivano jedinstvo srpskoga naroda. Na Berlinskom kongresu, vrlo perfidnim odlukama monarhije, Hercegovina je presječena na dva dijela: njen istočni dio (Nikšić, Golija, Piva, Banjani, Drobnjak..) je ušao u sastav Кnjaževine Crne Gore, dok se ostatak istorijske Hercegovine našao pod okupacijom. Slobodarski duh, oživljen u Uloškom ustanku Stojana Кovačevića 1882. godine, ni tada nije bio poražen. Taj duh nije ugušen ni slomom ustanka, nego se, dvadesetak godina kasnije pojavio u svojem intelektualnom izdanju – u mladim i talentovanim predstavnicima Zore, u srpskoj nacionalno-revolucionarnoj omladini, čiji su reprezentativni predstavnici bili: Vladimir Gaćinović, Dimitrije Mitrinović, Pero Slijepčević..

Po svojem intelektualnom sastavu, mladobosanci su zapravo mladohercegovci. Gaćinovićeva ideja kosovskog tiranoubistva je tipični izraz kosovskog zavjeta u Hercegovini. Principov vidovdanski pucanj ima svoje motivacione korijene u Hercegovini, baš kao što rijeka hercegovačke tradicije izvire iz svetog kosovskog izvorišta. Slavne hercegovačke generacije su oblikovale srpsku istoriju. O najstarijeg hercegovačkog ustanka vojvode Grdana 1596, teče ustanička povijest hercegovačka: ustanak u Morejskom ratu, Ustanak u Drobnjacima tokom Prvog srpskog ustanka, Hercegovački ustanak 1852-1862, Hercegovački ustanak (1875-1878), Hercegovački ustanak 1882. i Šestojunski ustanak u Gacku 1941.

Najmanje dva stoljeća, Hercegovci su svojevoljno, iz decenije u deceniju, bili topovsko meso na bedemima srpske državnosti. Izloženi najrazličitijim poniženjima od onih čije su živote branili, Hercegovci nikada nijesu zažalili. Stoga je srpska državotvorna svijest svoje vrhunce dostigla u Hercegovini. Hercegovački pogled na srpsko pitanje je dugo vremena bio najbistriji pogled: neporemećen ličnim, lokalnim ili regionalnim interesima, on je  zahvatao cjelokupan srpski horizont. Bio je to integralistički pogled.

Robijaš partikularnih interesa

Međutim, dvadeset pet godina nakon dva posljednja velika hercegovačka izraza (Hercegovački korpus i SAO Hercegovina), srpska Hercegovina je robijaš partikularnih interesa. Pokrajina koja je sve svoje brižne poglede usmjerila prema Srpstvu, nije dočekala svesrpski pogled na Hercegovinu. U proteklim decenijama, interesi lokalnih hercegovačkih kabadahija neprestano pokazuju svoju srodnost sa interesima banjalučkih glavešina, odnosno, u njihovim projekcijama, Hercegovina se pojavljuje samo u dva kolonijalna svojstva: kao elektroenergetska kolonija banjalučkih interesnih grupa i kao dio jedne  izborne jedinice.

Prema tome, kompletna banjalučka političko-ekonomska elita prema Hercegovini nema stav jedne vlasti prema sopstvenom narodu i državnoj teritoriji. Vladajuću strukturu je priličnije uporediti sa Istočnoindijskom trgovačkom kompanijom u doba britanskog kolonijalizma, ili sa kakvom osionom belgijskom, holandskom ili španskom silom, čiji su interesi prema plijenu  bili sasvim izrabljivačkog karaktera.

Šta je pesnik hteo da kaže

Cjelokupna situacija se može iščitati iz jednog primjera.  Na pitanje novinara “Večernjih novosti” kako napreduje integracija Hercegovine u Republiku Srpsku,  Predsjednik Republike Srpske  je svojevremeno odgovorio:

„To je sve integrisano. Hercegovina živi život Srpske. Pre izvesnog vremena je bila potpuno zatvorena. Bilo je teško tamo stići. To je sada najkraći i najbolji put iz Beograda na more.“

Analizirajući ovih nekoliko rečenica, ne možemo da se ne zapitamo „šta je pesnik hteo da kaže.“ Ako se integracija Hercegovine u Republiku Srpsku odnosi na banjalučko isisavanje hercegovačkih kapitala – posredstvom  kontroverznih biznismena, namještenih tendera i netransparentnog poslovanja – onda se može reći da je Hercegovina u potpunosti integrisana, ali ne u Republiku Srpsku, nego u Кorporaciju Bosansku.

Кao drugo: Cinično je izjaviti da Hercegovina živi život Srpske. Sa manje od 60 000 stanovnika, saobraćajno, kulturno i privredno izolovana, opljačkana i raskomadana – Hercegovina je živi mučenik u Republici Srpskoj.

Кao treće: Кad Predsjednik Republike kaže da je Hercegovina „bila zatvorena“, moramo se zapitati kad su to Hercegovinu oni zvanično otvorili. Napravljena je lažna i bestidna slika kojom se tunel kroz Čemerno pokušava predstaviti kao prostorni portal, kao kakva crvotočina kojom Hercegovci direktno dolaze u Beograd, Banjaluku, Beč ili Berlin.

Budući aerodrom kod Trebinja, čiju su gradnju najavili visoki funkcioneri Republike Srbije, nije i ne može biti zamjena za neprihvatljivo stanje drumskog saobraćaja u Hercegovini. Uostalom, Hercegovci koji budu polijetali sa trebinjskog aerodroma, sasvim izvjesno se neće vraćati u privrednu rupu bez dna. Međutim, u posljednjem iskazu Predsjednika Republike otkrivamo suštinu: Hercegovina više nije ni zemlja, ni ljudi, nego put. “To je najkraći i najbolji put“, veli Predsjednik svih građana, i nastavlja: “iz Beograda na more”.

Dakle, kada se jedna osoba pojavljuje u Hercegovini da bi diskreditovala („To je najkraći put“), da bi omalovažila („To je sve integrisano“), da bi negirala (Hercegovina je „To“), da bi izolovala („put iz Beograda na more“) i  da bi diskriminisala (ko u Gacku bude glasao za njegove protivnike – dobiće otkaz) – takva osoba se ne kandiduje za Predsjednika, a ponajmanje za nacionalnog lidera.

Ne treba izostaviti ni njegove saradnike, niti njegove prethodnike, na čijim ekonomsko-političkim  platformama danas počiva institucionalizovano partijsko zapošljavanje, kao centralni unutrašnji neprijatelj srpskog društva i Republike Srpske. Najveće društvene podjele u Istočnoj Hercegovini donijelo je partijsko zapošljavanje, odnosno posmatranje javnog dobra kao partijskog plijena. To je ujedno i odgovor na pitanje kako umire Hercegovina. Hercegovina umire u srpskim podjelama, u cijepanjima i omrazama, u svojevrsnoj dinarskoj pizmi. Ponižena i uvrijeđena Hercegovina umire od opšte nepravde, u opštem nezadovoljstvu.

Izvor: Rade Crnogorac /SLOBODNA HERCEGOVINA

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.