„Daniela me pita di sam bija, a ja lega na krevet i pokrija se novčanicama od tisuću maraka!“

Život je kratak, imaš svojih pet minuta, možda ti Bog da sreće da u njih stane pet godina i to iskoristiš, rekao mi je Dino Dvornik u velikom intervjuu za „Playboy“ prije 22 godine. On ih je znao iskoristiti, a koliko nas, iskreno, to može reći za sebe?

Umjesto priznavanja vlastite prosječnosti, bilo je puno lakše reći „Dino je ‘vaki, Dino je ‘naki…“, u doba kad je bio posrnuo. Ali, kakvih je „pet minuta“ taj čovjek imao! Kakve su to priče bile…

Na primjer ova, koju mi je ispričao istom prilikom: „Jednom sam doletio u Split nakon turneje, iako me Daniela po dogovoru čekala u hotelu u drugom gradu. Bilo je to u doba moga najvećeg buma. Četiri dana prespavao sam u prostoru za prtljagu na početku pokretne trake koja nije radila. Bio sam u komi.

Toliko mi je trebalo da se odmorim od prokletih turneja, i nitko nije znao gdje sam. Kad sam došao doma, Daniela me pita di sam bija, a ja sam samo lega na krevet i pokrio se novčanicama od po tisuću maraka, tako da su mi se samo oči vidjele. Stvarno ne znam koliko je tog novca prešlo preko mojih, a kamoli tuđih ruku.

Nakon prvog albuma, radio bi tri koncerta dnevno po 45 minuta jer sam imao samo osam pjesama. Baš smo živjeli rock’n’roll.“

Da, možda, kao banalnu predodžbu o životu rock zvijezde, ali Dino je ipak živio – funk. On mu je bio u mislima, i grudima, i kolao mu je u žilama, bio je život njegov. Plesna muzika turbo.

Kad je grunulo 

Sjećam se kad je jedne večeri stigao s prvim snimkama u tadašnji disko „Shakespeare“ na splitskoj Zenti i odnio ih DJ-u. Kad su s moćnog ozvučenja grunuli „Zašto praviš slona od mene“ i „Ti si mi u mislima“, to je zvučalo nestvarno.

To je bilo prije tridesetak godina, ali i danas kad neka od tih pjesama krene s radija u autu, mene zahvati mala euforija, na isti način kao nekidan, kad sam nadomak svog doma, umjesto prema kući, krenuo dalje nizbrdo prema Rivi i napravio još jedan đir preko Bačvica jer su bili najavili „Once In A Lifetime“ Talking Headsa i „Superstition“ Stevieja Wondera.

Pretjerujem s ovim paralelama? Ma kakvi! Dino Dvornik bio je u tom trenutku upravo to – splitsko i jugoslavensko čudo, „wonder“. Da bi se sagledalo koliko veliko, treba razumjeti kontekst u kojem se pojavio.

U ‘krivom’ žanru

Naime, cijeli se domaći diskografski spektar tadašnjeg Jugotona, u koji je Dino tada (u)pao kao s Marsa, vrtio oko tri žanra koji su bili nosivi stubovi gospodarenja te velike diskografske kompanije.

Ili su to bili „zabavnjaci“ s neprikosnovenim carevima poput Novkovića, Dujmića i Tutića, te poslije Huljića, ili pak pop-rock rasturači kao „Bijelo dugme“, „Plavi orkestar“ i „Parni valjak“, a svakako i „novokomponovana“ narodna muzika.

Dino se, jasno, nije uklapao ni u jedan od tih pretinaca i zapravo se nije lako „prošetao“ kroz izdavački program dikografskoga giganta iz Dubrave.

O tome mi je posvjedočio čovjek s kojim je Dino sarađivao na samom početku, Ozren Kanceljak, veliki poznavatelj plesne muzike te, kao DJ i novinar. I on kaže da je, upravo kao DJ, bio oduševljen snagom snimaka „Ti si mi u mislima“ i „Zašto praviš slona od mene“.

– Te su stvari postale klupski hitovi i puno prije negoli su se probile na radio, a posebice televiziju. Ljudi su na svako njihovo puštanje intuitivno pozitivno reagirali kao na niti jednu domaću stvar prije. Bili su i ostali „ziceri“.

Nije se uklapao

Kanceljak je, kaže, nedugo nakon što je Dino izdao prvi album, na kojemu se oni nalaze, prešao iz redakcije magazina „Start“ na poziciju „publishing“ urednika u Jugotonu, s već desetogodišnjim iskustvom stalnog DJ-a u „Lapidariju“ i „Kulušiću“.

S tim iskustvom, bio je iznenađen da kompanija Dvorniku ne posvećuje posebnu pažnju, kao, uostalom, niti ikom drugom ko se nije „organski“ potvrdio na tržištu.

U to vrijeme, napominje, albumi koji se nisu prodali u bar 20.000 primjeraka za kompaniju kao da nisu ni postojali. A Dino je tada još spadao u tu kategoriju. Nije se uklapao ni u jedan od spomenutih lukrativnih žanrova.

– I da ne zaboravimo – naglašava Kanceljak – postojao je golemi prijezir cijele rock scene prema klupskoj, plesnoj glazbi, posebice elektroničkoj, koji je dobrim dijelom ostao i do danas. Dakle, Dino je bio endem.

Kako sam lično volio, a i dandanas obožavam „crnu“ muziku, inicirao sam razgovor sa svojim direktorom i mentorom Sinišom Škaricom, s tezom da se kod Dina radi o puno većem potencijalu nego što pokazuju trenutni izvještaji prodaje i da bi bilo dobro njemu pristupiti drugačije negoli se to dotad radilo. Siniša je rekao: „O.K., imaš moju podršku, probaj nešto napraviti.“

Išao upoznati Dina

I tako sam s putnim nalogom Jugotona otišao u Split upoznati Dina. I to se danas čini nadrealnim. Primili su me njegovi roditelji i pozvali na ručak. Bio sam, kao, „urednik“ iz Jugotona, a zapravo sam bio klinac, entuzijast s istim muzičkim ukusom i vjerom u plesnu scenu, ali na plati. Odmah smo se sprijateljili i počeli družiti…

Jugotonova promjena prodajne i komunikacijske strategije kakvu je predložio Kanceljak pokazala se kao puni pogodak. Išlo se prema klubovima, a manje na radio stanice. Pa je Dino zaista prvo postao hit u klubovima, a da još nije znatnije puštan u eteru. Ali, prodaja je rasla pa više ni muzički urednici na radijima nisu mogli ignorisati taj prvi, izvanredan album.

– A Dino je bio to što jest – pitoreskna, divlja, autentična autorska i izvođačka pojava na našoj sceni. Medijima izvanredno zanimljiv. Neponovljiv – napominje Kanceljak, koji će Dvorniku kasnije napisati i dva teksta na albumu „Kreativni nered“ („Zmaja dah“ i „Big“).

O Dinovoj medijskoj zanimljivosti, pak, lično sam posvjedočio u dva navrata. Prvi je na neki način istorijski, kada se 1995. bila zavrtjela glasina da je Dvornik u narkomanskom ludilu skočio s nebodera.

Za tada megatiražni „Globus“ došao sam intervjuisati „mrtvaca“. Znalo se za njegove probleme s drogom, ali on dotad o njima nikad nije javno govorio. Ovo je možda mogao biti taj trenutak?

No, u tada još podstanarskom stanu na zagrebačkom Vrapču, Dino me dočekao mamuran. Zavalio se na kauč i teška jezika odgovarao poludovršenim rečenicama. zato nisam htio odmah navaliti, pokušao sam razgovarati o muzici, ali nije išlo.

Niko nije vjerovao da će nakon sjajnog niza albuma – „Dino Dvornik“, „Kreativni nered“, „Priroda i društvo“ – Dino više išta snimiti.

Čišćenje i „Afrika“

No, on se upravo tada prvi, ne i posljednji put, pokušao očistiti od heroina te uz pomoć supruge i tadašnjeg menadžera Vlade Grabovca, koji ga je doslovno zaključavao u svom stanu, uspio napraviti antologijski hit „Afrika“, koji će se kasnije naći i na jako dobrom albumu „Enfant Terrible“.

A komercijalni uzlet doživio je i s Vilovićevom „Ništa kontra Splita“.

No, tog dana prije četvrt vijeka kod Dvornikovih, nakon sat i po mrcvarenja, činilo se, ništa od ozbiljnog intervjua. Kad smo se iz stana zaputili prema kvartovskom kafiću, bio sam potpuno frustriran – pa tu nema ništa, same nesuvislosti! No, dok smo prolazili pokraj Psihijatrijske klinike Vrapče, Dino je rekao: „E, ovdje sam ja, brale, zaglavio…“

Na to sam se odmah „zakačio“; nastavili smo, u Danielinom društvu, u kafiću. Intervju je ispao sjajan, zahvaljujući Dinovom iznenadnom napadu iskrenosti: šmrče, ali se ne bode, šta mu se sve događalo u „ludari“, opisi apstinentskih kriza, kako mu sve to podnose žena i dijete…

Na kraju je fotograf Mio Vesović to uzbudljivo druženje ovjekovječio ovdje priloženom fotografijom (straga sam mladi ja, u sjeni, s Dvornikovima).

U znatno boljoj formi

Puno dužu „ispovijest“ dao mi je Dino četiri godine kasnije, za „Playboy“. Tada me, istina, dočekao u znatno boljoj formi. Upravo je bio „složio“ kompilaciju najvećih hitova „Vidi ove pisme“, koju mi je uručio s autogramom, ali nakon tog razgovora 1999., pa sve do posthumne „Pandorine kutije“ (2008.), koja je mogla biti njegov veliki „comeback“, nije za života izdao ništa ravno svojim najvećim autorskim dosezima. Albumi „Big Mamma“ i „Svicky“ to svakako nisu bili.

Uostalom, tada mi je priznao: „O.K., s vremenom se zamoriš. Isto kao kad taksist kupi novi auto, tako i tvoj stvaralački rad klizi bez problema. Onda mu mercedes malo zahrđa, ali u danom trenutku ipak pruži maksimum, jer to je to, nije to fićo. (…)

Ne osjećam se baš tako umornim. Pogledaj Jaggera – mladić i u pedesetim godinama!“ Objasnio mi je potom kako „glazba ne stari ljude toliko kao drugi poslovi“: „Vidim neke svoje prijatelje i ne mogu shvatiti da smo išli u isti razred, izgledaju toliko stariji od mene, ćelavi… Zahvalan sam što mi je poklonjena glazba.“

Na žalost, nije mu bilo poklonjeno da ostari poput Jaggera, ili možda nekih razrednih kolega. Kada mi je ovo govorio, bio je u svojim srednjim tridesetima; umro je s 44. No, svojih „pet minuta“ iskoristio je do maksimuma. Poklonio je ponajbolju hrvatsku plesnu muziku zahvalnoj publici, te zapravo pokrenuo scenu.

Nije nikada mrzio

Ozren Kanceljak tvrdi da je Dvornik to uradio bez ikakve „programske“ namjere:

– Dino je nesvjesno u Hrvatskoj otvorio vrata cijeloj novoj sceni koja se nadovezala na njega. Došla je vojska mladih ljudi koji su odrastali na klupskoj, plesnoj, a ne više samo rock ili zabavnoj muzici. I autoritet Dina Dvornika bio je neupitan. Imao je sada piramidu ispod sebe.

Došli su E.T. i njihovi veliki hitovi. Došli su Aquariusovi izvođači – „Songkillers“, „Mayales“. Došao je val dancea – Nina Badrić, Tony Cetinski, Ella, Ivana Banfić, kojoj je Dino na početku bio i mentor…

No, Kanceljak će dometnuti da je s uspjehom dancea došao i veliki otpor, „ponajprije rockera i konzervativnih rock medija koji su cijelu scenu proglašavali smećem“.

– Nisu je razumjeli i nisu je puštali da živi svojim autentičnim, drugačijim životom. Prosuđivali su je prema pravilima vlastite estetike koja je u ovom slučaju bila neprimjenjiva.

Po meni, polovina 90-ih bilo je posljednje razdoblje kad je hrvatska pop-dance muzika imala veze s globalnim kretanjima u muzičkoj industriji. A dance je bio pop mainstream u Europi, pa i kod nas. Bila je na istom komparativnom nivou kao i novi val osamdesetih. Sve ono čega danas nema ni u tragovima.

A toga, naglašava Kanceljak, bez Dina Dvornika i njegovog ogromnog talenta, autentične energije i otvorenosti ne bi bilo:

– Dino je uvijek volio. Bio je često i autodestruktivan. Ali on nikada nije mrzio. Uvijek je radio za, a nikada protiv. Za razliku od ekosisitma u kome je živio.

No, dodao bih, publika mu do danas uzvraća ljubav, onu prema muzici koja se zove imenom njegovim. A nje je u svojih „pet munuta“ stvorio potpuno dovoljno, i za dugo trajanje, pri čemu svejedno zvuči kao da je „ispod čekića“ ispala juče.

Na ovim prostorima, zahvaljujući najprije pokojnom Dinu Dvorniku – funk’s not dead! Pogotovo ne njegov.

Piše PSD / Slobodna Dalmacija

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.