Otkako znam za sebe, uvijek sam živio u najgorim vremenima. Nikad u dobrim.
Uvijek je sve bilo skuplje nego prošle godine, uvijek su porezi bili veći nego lani, a vino lošije nego ikad. Ljeta su nekad bila ljeta, a zime zaista zime…
Ljudi su bili pošteniji, vazduh čistiji, a današnje meso nije ni prinjeti onom mesu…
Danas se sa sjetom sjećamo divnih dana izobilja od prije deset godina. Kakva su samo to bila vremena!
Prije deset godina smo govorili da se ovako, zaista, više ne može i da je bilo mnogo bolje prije pet godina. Prije trideset i pet godina smo govorili da će za četrdeset godina biti mnogo bolje. Pre dvanaest, da su došla posljednja vremena…
Dok su ostali, pametniji narodi, živjeli odmah, mi smo bili okrenuti svjetloj budućnosti. Kada se budućnost izjalovila, okrenuli smo se svijetloj prošlosti. Prošlost me nikada nije mnogo zanimala, a za budućnost nemam više vremena.
Da li sam površan tip ako želim da živim malo sada? Mislim odmah? Zar je to tako mnogo? Ako neću sada, kada ću?
Momo Kapor
Be the first to comment