Kako smo preživjeli?

Djeca su se vozila u autu bez sigurnosnih pojaseva i airbagova. Putovati na zadnjem sjedištu bila je simpatična šetnja. Prava zabava. Još se sjećam…

Naše ljuljačke bile su obojene sjajnim bojama na bazi olova! Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na vratima…

Kada smo vozili bicikl, nismo imali ni kacigu, ni štitnike za laktove ili koljena. Pila se voda s česme u dvorištu ili gdje bi je našli, sve dok ne utažimo žeđ. Nisu postojale boce s vodom za piće.

Satima smo izrađivali autiće od kutija, dasaka i cijevi, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se nazad da ih vuče na vrh uzbrdice, gdje bismo se sjetili da nemamo kočnice! Nakon nekoliko padova našli bismo rješenje problema, nogu na gumu, izlizani đonovi, ništa neobično, a oni manje dosjetljivi zaustavili bi se udarom u drvo ili zemlju. E da! U to vrijeme nije bilo puno saobraćaja.

Puštali su nas vani da se igramo pod jednim uslovoom, doći na ručak ili večeru.. Ili kada padne mrak.

Vraćajući se kući iz škole probali smo svako voće na koje bismo naišli…
Nismo imali mobitele tako da niko nije mogao znati gdje smo! Nezamislivo.

Padali smo, ranjavili se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo pritužbi za ove incidente. Niko nije bio kriv… Samo mi.

Jelo se sve: hljeb s mašću, skorup, pura, raštika… Radovale su nas male stvari, kad nam neko da bombon – koja to poslastica bijaše… Nismo imali problema s težinom jer smo provodili dane trčeći i igrajući se…

Umjesto Interneta imali smo prave prijatelje. Družili se, išli jedni kod drugih, igrali se na ulici. Omiljene igre su nam bile sakriva, nogomet, pravili su se logori, igrali smo rata s puškama od dasaka…

Nekima nije išlo u školi, morali su ponavljati razred. Niko nije išao kod psihologa niti pedagoga. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika. Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha. Odgovornost. I naučili smo birati.

Neki će sigurno reći:
”Kada je sve to bilo?”

To je bilo u vremenu kada bijasmo jako sretni, a imali smo tako malo…

Hercegovina u mom srcu

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.