Cijeli svijet naseli, a sebe (ne) raseli

Ne znam zašto se iko čudi kada se u Narodnoj skupštini otvoreno priča i predlaže odlagalište nuklearnog otpada u Hercegovini. Hercegovina je odavno “zadnja rupa na sviralu” u Republici Srpskoj. Ona služi da se maksimalno iskoristi i izvuče svaki resurs iz nje.

Ono što je Hercegovini najveća mana, objektivno gledano iz ugla razvijenijih dijelova (barem po infrastrukturi) RS, to je malo biračko tijelo. Tužna je istina da Banjaluka, Bijeljina, Prijedor i Doboj ponaosob imaju veće biračko tijelo od čitave Hercegovine.

Ono što je tek tužna i ništa manje bolna istina je to da je Hercegovina sama sebe stavila u taj položaj. Vlast u Hercegovini radi isključivo za interese krupnog kapitala, Banjaluke i nekolicine enormno bogatih političara i ljudi bliskih vlastima.

Hercegovina je iz sebe iznjedrila mnoge. Od Alekse Šantića, braće Ćorović i Jovana Dučića, Luke Vukalovića. . . preko slavnih vojvoda i umnih ljudi koji su nadaleko poznati u regionu, pa i svijetu.

Nevesinjska puška iz 1875. godine izazvala je “Veliku istočnu krizu”, koja je uzdrmala Tursku imperiju nakon viševjekovne okupacije. To je kasnije dovelo do Berlinskog kongresa, gdje se dio Hercegovine pripojio Crnoj Gori, a drugi dio ostao pod Austrougarskom vlašću.

I tada je Hercegovina dala Bogdana Žerajića i Vladimira Gaćinovića.  Kasnije i Solunske dobrovoljce, a onda se selila mahom u Vojvodinu.

Hercegovina je dala i Mitrovdanske ofanzive, Aleksandra Maslešu i mnoge saborce.

A mi smo joj ovako vratili.

Krov spomen sobe u čast palim borcima VRS u Trebinju, koji je otvoren prije 10 mjeseci prokišnjava.

O bilo kojem, nekad zdravom preduzeću, da i ne govorimo. Dovoljno je reći da RiTE Gacko i HET danas posluju sa višemilionskim minusima.

Puteve nemamo, u zdravstvo se gotovo i ne ulaže.

Ali imamo kneza. Doduše jednog krunisanog i par nezvaničnih vladara. Ministre u Vladi nikada nemamo, a mjesta se nije našlo čak ni za velikog umjetnika, banjalučkim mušterijama posebno dragog – profesora Papovića.

Zato se i ne moramo previše čuditi što se vitalni nacionalni interesi prelamaju baš preko naših leđa. Nagradićemo mi njih i za to. Nuklearni otpad odlagaćemo u inat Hrvatima iznad Dubrovnika, ali Trebinje ćemo stavljati na promotivne spotove. Zdravlje se svakako tamo ne vidi.

Ljubinje, npr., ne treba ni spominjati, jer vjerujem da mnogi od vladajućih nisu nikada ni čuli za to mjesto, a kamoli posjetili ili, “ne daj Bože” uložili.

Doduše, nije da nisu baš svi, jer su pojedinci “ostali dobri” 2,8 miliona od neke propale građevine nazvane hotelom baš u tom Ljubinju.

To što je paradoks da se, gle čuda, skoro pola zaposlenih Trebinjaca i još toliko njihovih porodica, a što je slučaj i sa mnogim građanima Bileće i ostalih dijelova Hercegovine, hrani od Dubrovnika, to je manje važno. Važno je samo da lijepo zvuči, onako, patriotski.

A mi ćemo borcima dati privilegije, doduše samo na papiru, a prvom dezerteru orden za Mitrovdan.

“Paprikaška politika” Jaše Tomića je naša rak-rana. On je tim pojmom opisao, još krajem 19. vijeka, jedno selo u Vojvodini koje je čitavo glasalo za mađarsku stranku, jer je stranka pred izbore pekla papriku i dijelila po selu.

Zato ćemo sanjati aerodrome i vjetroelektrane, razne resorte i bazene, a što da ne i fabrike, radna mjesta, ulaganje u sport, pristojne puteve…

Zato je naš doktor, danas cijenjen u svijetu, kao počasni profesor hirurgije na univerzitetu u Indiji i hirurg najveće klinike u Dohi, imao svega 113 glasova u svojem gradu.

Samo se plašim da je ona izreka “Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli“, postala samo jedna šarena laža, a posljednji popis koji kaže da nas je svega oko 65.000 upalio nam je crveni alarm.

Dok god ne promijenimo tu boju, pa makar i alarma, loše nam se piše.

Đ.V.