Umiranje stida

Civilizovano društvo počiva na osjećaju stida možda i više nego što počiva na zakonima. Kada stida nema, nema ni jasne granice između dobra i zla. Bez stida nema ni osjećaja krivce, ni kajanja, ni časti.

Srpsko društvo je, van svake sumnje, u stanju dugotrajne regresije. Iako vidljiva na svakom koraku, ta regresija je možda najuočljivija kroz fenomen nestajanja stida i kroz vladavinu opšteg beščašća.

U procesu civilizovanja društva, od Adama i Eve pa do danas, osjećaj stida je imao jednu od ključnih formativnih uloga. Osjećaj stida određuje naš odnos prema drugima, prema moralnim normama i društvenoj etici. Što je opšti osjećaj stida prisutniji, društvo je civilizovanije. (Može se, naravno, „psihologizirati• o odnosu stida i neuroze, ali Srbija nije Japan, pa nema opasnosti da višak stida može ugroziti mentalno zdravlje građana.)

Civilizovano društvo počiva na osjećaju stida možda i više nego što počiva na zakonima. Kada stida nema, nema ni jasne granice između dobra i zla. Bez stida nema ni osjećaja krivce, ni kajanja, ni časti. Ako su građani imuni na stid, zakoni ne mogu urediti društvo niti ga mogu civilizovati.

Proces civilizovanja društva počiva i na efektu ugledanja, isto onako kako se odvija i proces odrastanja i vaspitavanja. Djeca posmatraju i slušaju roditelje, i tokom odrastanja stiču svijest o stidu. Pristojnost, maniri, samokontrola, stid i moralne norme uvijek se prvo pojavljuju u prosvećenijim slojevima, a potom se prenose naniže. Ta ključna vaspitna uloga elite danas nestaje, i to nestaje njenom krivicom. Primitivizam i bahatost više nisu „privilegija” najnižih slojeva društva. Riječ je o maniru koji je veliki dio elite usvojio i obilato ga koristi u svakoj prilici i svakim povodom.

Podrazumikevalo se da su seks ili golotinja dio privatnog prostora jer su direktno vezani za praiskonski osjećaj stida. Ne zbog zakona, već zbog osjećaja stida seksualni čin se ne obavlja na ulici, niti pred djecom, niti se ulicom hoda nag. Ovaj elementarni osjećaj normalnog se danas gubi i slaba je utjeha da je riječ o globalnom fenomenu. Pola Srbije omađijano i bez stida gleda programe u kojima se nove „zvezde” javno brukaju kršeći sve tabue pristojnog društva. Tu paradu jada i vulgarnosti po svoj prilici gledaju i roditelji, rođaci i prijatelji novih „zvezda“, i čini se da se tu niko ne stidi. Naprotiv. Kao da je glad za novcem iznad svakog moralnog obzira i kao da može da opravda sve oblike ponašanja.

Zakoni ne kažnjavaju laganje, sem kada se laže na sudu – osuda je prepuštena društvu i njegovim moralnim normama i standardima. Danas se u javnom prostoru laže bestidno, laže se kao da nema sutrašnjeg dana. Nema ni straha, ni nelagode što će te laži zauvijek ostati zabilježene u medijima i/ili na internetu.

Osjećanje časti, tijesno povezano sa osjećajem stida, polako nestaje. Javne ličnosti se rutinski, dnevno i gotovo ritualno samoponižavaju, izgovarajući besramne poltronske rečenice, dodvoravajući se ljudima od moći. Urednici, novinari, analitičari, umjetnici ili profesori koji bi morali biti u mišjoj rupi zbog onoga što su izgovorili, ili zbog onoga što nisu izgovorili, a morali su, gordo šetaju gradom ili trče od studija do studija.

Ne, ovdje nije riječ o političkoj borbi, o podijeljenoj Srbiji i ostrašćenim ideološkim i političkim razlikama koje su možda malo, onako balkanski, izmakle kontroli. Ovdje je riječ isključivo o ćaru. Iza svakog samoponiženja, iza svakog sramnog nastupa, iza svake izgovorene laži su interesi i trag novca.

Na srpskoj političkoj sceni (a nije bolje ni na globalnoj) patologija je jasno vidljiva, i sve je očitija kako se ide ka vrhovima vlasti. Patološke ličnosti u pravilu nemaju osjećaj stida. Ali, teško je povjerovati da su svi oni koji uporno demonstriraju manjak stida sociopate, ili psihopate. Prije će biti da je samo riječ o ljudskim krpama, a to se ne može liječiti.

Među onima koji jasno uočavaju šta se na sceni događa, među onima koji lucidno kritikuju sadašnji trenutak, mnogo je onih koji su bili tolerantni prema „svojima”, a sami se ponašali nečasno u javnom prostoru i ćutali kada su morali da govore. Može biti da su sve to radili odmjerenije, civilizovanije, elokventnije, ali to ne mijenja suštinu. Ovo što danas gledamo nije počelo juče, niti će nestati sutra – to je samo metastaza dugog procesa socijalnog propadanja. Srpska žaba bestidnosti je, čini se, skuvana i tom smo loncu svi dodavali svoj začin. Dobro, ne svi – vi niste.

Izvor: Politika – Nebojša Katić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.