U potrazi za slovom „Ć” na australijskom groblju

Proticali su sati i sve je bilo izvjesnije da ja neću naći „naše“. U mnoštvu raznih natpisa za oko mi zapade slovo „Ć“. Obradovah se silno jer napokon pronađoh „svoje”. Sama na tolikom groblju počeh da se smijem. Obuze me radost kao da sam se srela sa živim poznanicima. Kako to čovjek da objasni onome ko nije emigrant? I mrtvi postaju bliski jer su „otamo“.

Mislim da je Rumunija bila moje prvo inostranstvo. Ili, ipak, ne. Bila je to Bugarska – Burgas, Varna, Zlatni pjasci na Crnom moru, pa Turska u nastavku. Sjećam se da nam je otac govorio da nema odlaska u inostranstvo dok ne obiđemo našu zemlju. Tako je i bilo. Prije Bugarske i Turske obišli smo našu zemlju, a tada se ona zvala Jugoslavija, uzduž i poprijeko.

Pamtim mnoga lijepa mjesta iz tadašnje domovine. Međutim, sama mjesta nisu nam bila toliko interesantna koliko groblja. Moj otac je imao interesantnu teoriju da se na grobljima najbolje vidi prošlost i sadašnjost – otkrivaju bezbroj zanimljivih, tužnih i intrigantnih priča, kultura i običaji kraja.

Nastavila sam tatinom metodom upoznavanja mjesta i predjela, ali što se tiče Australije, tek poslije 30-ak godina podsjetila sam se te davno naučene lekcije. Iako je najveće groblje na južnoj hemisferi, za sve ove godine života u Sidneju nikada mi nije palo na pamet da istražim Rukvud.

Iz kratko zapisanih biografskih podataka na spomen pločama, mnogo se može saznati o emigrantskoj istoriji Australijanaca. Mene je najviše od svega zanimalo da vidim šta je sve arhivirano u dijelu „našeg“ groblja.

Rukvud je, u najmanju ruku, lijep spomen park. Impresivan po veličini, najveći je „otvoreni“ arhiv u Australiji. Ogroman zeleni, valovit park sa spomenicima koji izviru iz podšišane trave. Različita obilježja sa imena ispisanim na engleskom, u zlatotisku na hebrejskom i bijelim oblutkom na nadgrobnoj ploči, na njemačkom, jermenskom, kineskom, vijetnamskom i stotinama drugih jezika.

Patina vremena davno je kamena obilježja prebojila u braonkasto-sivkastu boju, a kaligrafska slova iščilila su od vjetra i vjekovnih kiša. R.I.P. – Rest in Peace – Počivaj u miru, najčešća je završnica mnogih epitafa.

Taj dan je bio težak. Visoka vlaga i temperatura. Nigdje žive duše, a veliki broj onih drugih. Cijeli svijet na jednom mjestu. Uredno grupisani prema pripadnosti. Ne znam u kom pravcu da krenem. Po nekoj logici Srbi bi mogli da budu negdje uz Ruse ili Grke, Jermene …

Svijetloplava kupola kapele koja obilježava početak ruskog sektora sa mnoštvom bijelih krstova sa dvije poprečne ukošene daščice i imena ispisanim slovenskim pismom i napokon, ćirilicom, ipak, nije bio pravi trag.

Kako je moj otac umio da kaže, „Obradujem se kad zalutam. Vidim i ono što nisam planirao”, tako sam se više puta lažno obradovala vrludajući po tom ogromnom prostranstvu.

Dugo sam lutala. Proticali su sati i sve je bilo izviesnije da ja neću naći „naše“. Sve do iznenadne pojave slova „ć“. U mnoštvu raznih natpisa za moje već umorno oko zapade ono. Slovo „Ć“. Obradovah se silno. Napokon pronađoh „svoje“. Skoro da sam poskočila od radosti. Sama, samcata na tolikom groblju počeh da se smijem.

U stvari, obuzela me je radost kao da sam se srela sa živim poznanicima. Za mene je to bio susret sa neznanim znancima. Kako to čovjek da objasni onome ko nije emigrant? I mrtvi postaju bliski jer su „otamo“, kako bi se ponekad čulo od nekih starijih emigranata. Iz dijela zemaljske kugle su koji ti je najbliži od svih svjetskih blizina ili daljina.

Za mene je tih 200 hektara bila jedna otvorena knjiga, arhiv, enciklopedija.

Spomenici kao „kod kuće“ – crn mermer sa keramičkom fotografijom i zlatnim slovima. Prepoznatljiva prezimena – Majstorović, Đurić, Nikolić, Miletić, Kovač, Đerić, Jošević, Tomić, Dojčinović, Valožić, Mataruga, Trandafilović, Mičić, Kopanjeva, Vojvodić, Stojiljković, Marinković, Tasić, Pešić, Šoškić, Čubrilović, Gnjatić, Krvavac, Beljanski, Trandafilović, Dragutinović, Ilić, Brkić, …

Rođeni „u Niš“, Prisjane kod Niša, Knežica kod Niša, u selu Loboder, Makice, Trnovac iz Like, Crkveni Bok, Trbušnica kod Lazarevca, Skorica kod Paraćina, Bjeljina, Kusadak, Dragočaj, Crnoljevic, u Velikom Bečkereku, Zemunu, Vršcu, Beogradu, Srbiji, Sremu. Neki su iz Srbije, neki iz Jugoslavije. Neki umrli, dok su neki „umreli“.

Sudbine obične i one manje obične. Neke tužne, a neke neprežaljene. Roditelji neutješni zbog gubitka djece. Neutješni zbog odvojenosti od svoje rodne grude. Epitafi jednostavni, uobičajeni, reči J.J. Zmaja, lični stihovi. Sve u svemu, mjesto gdje se vidi tuga, zahvalnost, bol. Rijetki su oni ispisani na Engleskom, ali ima i dvojezičnih.

Spomenik najstarije osobe koji sam pronašla je izvjesne Leposave Popović rođene 1889, čiji je zet bio pukovnik Nikola Pavasović.

Tražeći blizinu sa ruskom braćom po vjeri, srpska sekcija ispade bliža kineskoj, i nažalost, po mojoj procjeni, najneuglednija i sasvim skrajnuta. Blizu utrine i jedinog dalekovoda koji kao da ju je opkoračio, zajašio. Jedina sekcija na kojoj ima izdvojen sto za zajedničke skupove, raskliman, nekako raščerupan. Tužno neuredan. Djeluje sasvim neprimjereno na ovakvom mjestu. 

Eto, ovo je priča o jednom groblju, enciklopediji emigranata, arhivu podataka i slikovnici sudbina i dragom slovu „ć“.

Zorica Marinković, Australija

Izvor: Politika

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.