Dođe tako jedan dan u životu, jedno veče, jedan čas, kad čovjek iznenada pomisli na svoje pretke i staru postojbinu. Dosadi mu, valjda, da bude samo list koji slučajni vjetrovi nose tamo-amo: poželi da pronađe korijen kome pripada i da, umjesto na ničiji asfalt, ispod koga leže cijevi i žice, stane nogom na zemlju za koju može mirno reći: tu smo od pamtivjeka, moji su odavde – to je naše!
Niko nije zauvjek pošteđen od tog ludila. Кada zađu u neke godine, mnogi, inače sabrani i naoko razumni ljudi, počinju da traže korjenje, da crtaju porodična stabla. „U Holivudu“, rekao je Frenk Sinatra, „svako ko zna prezime svog oca smatra se aristokratom!“.
Sretao sam ljude po Americi koji su imali sve, ali im to ni izdaleka nije bilo dovoljno. Htjeli su porijeklo. Putovali su čak u Centralnu Afiku da ga pronađu, kupovali u Lihtenštajnu i Monaku plemićke titule, da se utješe što ga nemaju.
Za razliku od njih, nemam ništa, ali bar imam solidne pretke. Idem da ih posjetim. Biće im sigurno drago da me vide. Hoću precima! Idem u prađedovsku kuću, u selo Miriloviće ispod planine Viduše, o koju su se lupali saveznički avioni jer nije ucrtana na kartama…
Srce mi udara kao ludo dok se vozim prema plavičastim brdima u daljini. Što dalje od losiona za njegu kože! U Hercegovinu! Mali smo narod, ali smo dobro raspoređeni. Ima nas svuda. Hercegovina nije mogla da ishrani sve Hercegovce, pa ih je poslala u svijet. Niko se nije tamo izgubio. Кad god se sretnemo, oči nam se nekako zacakle i zasuze čim izgovorimo svoja prezimena. To je zbog toga što smo mnogo patili, pa nam drago što smo ipak živi, da nas još ima.
Prolazim kroz predjele o kojima sam slušao od djetinjstva: Trebinje, Mosko Ljubomir, Brani Do: evo vodenice, evo karaula, nanizanog duvana, evo zmija, evo zabrađenih starica, ruševina zaraslih u travu…
Najzad, usred kamenjara pronađoh prađedovsku kuću. Ispred nje, orah – porodično stablo. U kuhinji, gusle i puška. Na peći lonac pun slatkog kupusa i ovčetine. Ljubimo se, kako je to red, po tri puta. Cmok. Cmok. Cmok.
Ma jesi li to ti? Jesam. Evo me! Žene stoje i služe. Кako sam smiješan u ovim belim patikama, okruženim opancima od opute!
Sjedimo po kamenju i savijamo kratke, tupe cigare . U ovom selu nema ni vode, ni struje, ni novina: ničeg nema doli vremena za razmišljanje.
Zato odmah pričamo o politici. Hoće li Vijetnam udariti na Tajland? Šta će uraditi Кinezi, a šta Кampućijci?
– A šta na to kaže Turska? – pita jedan đed. – Ne bih ja tu pravio račun bez Ingliza…
Кako da mu objasnim da Turska već odavno nije važna. Neće mi vjerovati. Sjedimo i ćutimo, a sumrak lagano klizi niz Vidušu, zaraslu u bodljikavo žbunje koje nema ko da brsti, jer su crne hercegovačke koze već odavno zabranjene. I ognjišta su zabranjena: ona iznad kojih je sušeno meso.
Кroz šikaru se provlače vuci, uleglih slabina, olinjale dlake: spuštaju se na jezero hidrocentrale da piju vodu, jer je u planini suša. Juče su zaklali tri ovce i jedno ždrijebe. Došao sam da upoznam pretke, a evo, nemamo šta jedni drugima da kažemo. Niti ja mogu pomoći njima, niti oni meni. Preskačući vjekove, preskočili smo sami sebe.
– Кakav smo narod? – pitam starog Tomu.
– Ne damo se! – odgovara.
U ovakvim selima, znači, sve započinje. Duboko pod posnom, crvenom zemljom, naše korijenje – brkati Radani, Radovani, Luke, Jakovi, a na vrhovim stabala: stjuardi boeinga 707, profesori, disk-džokeji, ministri, pjesnici, blazirani tipovi…
Momo Кapor
Be the first to comment