Petočlana porodica kampuje “na divlje”, skuplja tuđi otpad, čuva prirodu i ima poruku za sve nas

Bila jednom jedna Ideja. Tavorila je ona dugo vremena u par glava nesvjesna svog postojanja i ubijeđena da ne može biti ostvarena, jer su dvije glave, zaslijepljene ‘’atmosferom’’, umislile da to ne može biti. I onda, jedne proljećnje večeri, kada je zavladao mrak u komšiluku (jer često nestaje struja u ovom dijelu beogradskog predgrađa), bljesnula je ideja, osvijetlila njihov dom i riješila da se nastani u svakodnevici jedne porodice kao nužnost, na Planeti gdje nada posustaje.

Dvoje ljudi, od te večeri pa na dalje, trčalo je za idejom, i uz pomoć papira i olovke, interneta i volje, pokrenulo inicijativu koju su nazvali Walking by the Earth (Hodanje po Zemlji).

U tom trku shvatili su da je njihov put posut smećem, preplavljen zagađenom vodom, prepriječen isječenim deblima po šumama, otežan toksičnim vazduhom i ugažen neizmjernom letargijom, ali isto tako, bili su ubijeđeni da, ako njihove tri ćerke budu odrastale uz roditelje koji sjede skrštenih ruku dok se svijet oko njih ruši, dječija budućnost i budućnost Planete neće postojati ni kao optimizam, a taman nešto drugo.

Ideja je klijala, iz dana u dan, migoljila se, i konačno, u rano ljeto, dobila svoje kotiledone. Krevet po mjeri u porodičnom automobilu koji ostavlja najmanji karbonski otisak, kamperske potrepštine, ekološka sredstva za higijenu, dovoljno džakova za đubre i mjesec dana divljeg kampovanja na plaži bez struje i tekuće vode. A uporedo sa kampovanjem i organizovanje akcije čišćenja na obali rijeke Save u lokalu, koja se ozbiljno sprema s početkom jeseni, a povodom prvog Svjetskog dana čišćenja održanog u Srbiji, 2018 godine.

Iako su prije toga iskusili kamp u iznajmljenom smještaju na obalama Egeja i bili spremni na simbiozu sa prirodom, nisu ni pretpostavili šta bi ih sve moglo očekivati na predstojećoj pustolovini sa tri male djevojčice. No, nisu se dali štrecati. Znali su da to žele više od svega i da će ih takvo iskustvo ohrabritii i otvoriti um za ono što dolazi poslije.

Avgust 2018. Put je pred njima, auto krcat sa sve krovnim koferom i razvučenim krevetom da djeca prespavaju noćnu vožnju. Na graničnom prelazu u Bugarskoj, poslije kilometarskog mic po mic u koloni, osujećeni, jer tata se ukočio i ne može da mrdne, razmatraju povratak za Beograd.
‘’ Ne!’’ kaže tata. ‘’ Nastavljamo dalje!’’
Ispred Sofije cijepa se zadnja guma, nedelja je pred svitanje.
‘’ Ne!’’ reče mama. ‘’ Nastavljamo dalje!’’

Sa krova auta, zajedničkim snagama skidoše tešku rezervnu sa čeličnom felnom, zamijeniše i nastaviše ka Sofiji u potrazi za vulkanizerom. Strepnja, no smirenost vlada. Umor je već na kapcima i u tijelu, dug put je i straga i ispred. Stižu u predgrađe Sofije. Imaju sreće, kupuju polovnu gumu kod bugarskog majstora i nastavljaju dalje. Kad nesrećan niz započne, niko ne zna dokle može da se kotrlja.

Vjeruju da su jači. Stižu do Kavale dok je Sunce u zenitu, iako je trebalo da dolazak bude u zoru. Karte za trajekt su slobodne za kupovinu tek za 2 dana. Šta sad? Imaju vremena da srede tatina leđa i da zakampuju na plaži u okolini grada. Rješeno. I nesrećni niz je pokidan!

Od tog momenta pa na dalje, sve ide podmazano. 27 dana Sunca (jer Mama je na trećem porodiljskom, a Tata je imao divnog gazdu pustolova) u potpunom miru i spokoju. Čišćenje plaža, kruženje po ostrvu sa nestvarnim predjelima, mirisi Mediterana i grčka autentičnost, mješavina mitologije, istorije, gastronomski užici i slasno vino Alexandria Muskat.
Ideja u poletu. Cilj živi. Porodica cvjeta.

I nije kraj, jer Walking by the Earth je projekat koji nema kraj. To je način života.

Pijesak u kosi i ušima, po šatoru i autu. Sok od lubenice zalijepljen na malim prsima i stomačićima. Musava usta i so svuda po nama. Gusjenice umjesto lutaka. Školjke za zvečku. Oči koje noću sjaje u mraku iz okolnog žbunja. Vjetar. Ugljen od logorske vatre za crtanje po kamenju. Skupljanje suve morske trave i granja za vatru.

Kolekcija mikro-plastike za nauk. Spašavanje mora od nečeg što pliva, a mjesto mu tu nije. Punjenje kamperskog tuša dok se ujutru umivamo, budimo i plutamo na vodi. Ručak iz jedne šerpe sa pet kašika, a talasi zapljuskuju stopala. Pentranje po stijenama rta malim stopalima i šakama, tada, šestogodišnjakinje, četvorogodišnjakinje i dvogodišnjakinje. Rvanje u pijesku.

Ritualni ples sa pogledom na Zapad dok ispraćamo Sunce i radujemo se Zvijezdama i Mjesecu. Čitanje knjige, uz vatru, za laku noć. Mama, tata i tri djevojčice. Smijeh. Zagrljaji. Poljupci. Ljubav!

Ove godine smo ponovili. Naše aktivnosti su svakodnevne. Živimo low waste, iniciramo akcije čišćenja, pošumljavanja i dijelimo ono što znamo sa svima. Želimo da nas što više Keva i Ćalčeva čuje, vidi, pita, da mi vidimo njih, da dijelimo iskustva i saznanja, da pomognemo sebi i našim klincima zbog sutra i nakosutra.

I nije ovo samo tekst za puvanje, za simbol koji se klikne ili komentar koji je samo komentar. Ovo je poziv za sve one koji žele nešto da promjene na bolje. Ovo je apel da promijenimo svoje loše navike. Ovo je tekst koji poručuje da je vrijeme za akciju!

Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.