Neko mora ostati

Leutar

Tajni agenti NKVD-a
Leutar

Latest posts by Leutar (see all)

Imam četrdeset godina, upola godina staža, malo manje od toga godina roditeljstva, bezbroj cvjetića i zakrpa na duši, raskinutih i sastavljenih dana, nekoliko pravih prijatelja, gomilu knjiga i fotografija, nekoliko pari vrijedne obuće, gomilu potrebne i nepotrebne garderobe, šminku prosječne žene…

Još posjedujem namještaj kupljen kreditom, stan i auto kupljene prodajom nasljedstva, tri odlaska na more i dva odlaska u inostransvo.

Posjedujem nekoliko diploma, o položenom kursu za neplivače, učestvovanju na radnoj akciji, nekoliko njih za napisane pjesme i one čuvene za odličan uspjeh i vladanje.

Odrastala sam svuda po malo, u prečniku od dvadesetak kilometara.

Kad pričam o svom djetinjstvu, kao da pričam priču iz neke daleke zemlje. Znam šta je školski obrazovni program, zimski bioskop i ko je Branko Kockica. Gledala sam Mandine emisije i uzalud pokušavala da dobijem vezu i samo pozdravim sve u studiju. Bilo je mnogo djece sa istom željom.

Gledala sam emisiju “Opstanak”, raspuste provodila kod bake i deke na selu, skupljala svice , skupljala sijeno, puževe, gazila bosa po vodi. Srećom, bila sam savremenik crtanog filma u 19 i 15, radovala se kad im se valjda omakne, pa puste dva. Duško Dugouško, Pera djetlić, pas Draguljče, Štrumfovi, Lale gator i još neki su likovi mog djetinjstva.

Svašta je stalo u ovih mojih četrdeset godina. Godine inflacije, trpljenje, čekanje, tuge, brige, neizvijesnosti, čekanje u redu za cigarete, ulje, raspad jedne velike države, dnevnik krvoprolića koji su moje dječije oči sa strahom pratile… onda i jedan rat, u kom su nama običnim smrtnicima ruke bile vezane, u kom smo mogli da računamo samo na Božiju milost, jer taj rat je sličan bio ruletu.

Ne znam kako, ali plivala sam.

U danima kad je bilo najteže govorila sam sebi da je problem tu i ja sam tu i nikako ne mogu pobjeći. Ili ću ga riješiti ili će se sam riješiti, al moram da plivam.

O da, bilo je i lijepih dana. Najviše sa dragim ljudima, roditeljima, sestrom, prijateljima, porodicom. Bilo je dana kad sam voljela što sam tu i što su tu. Bilo je rođendana, slavlja, pjesme, osmjeha, svega je bilo.

Danas me pitaju zašto ne idem. Negdje što dalje, jer ova zemlja je razočaranje.

Za mene zemlja nisu političke stranke, ni pojedinci, ni negativci, ni biznismeni, nalogodavci, bahati ljudi, pjevačice, zabavljači, lažni moralisti, propagandisti…

Moja zemlja su prelijepi predjeli, planine, rijeke, mirisne biljke, dobri i srdačni ljudi, ima ih još uvijek, mada se rjeđe sreću. Želim još da ih upoznam. Da slikom pošaljem razglednice svima onima koji su nažalost morali otići. Neko je morao, neko je mogao i smogao snage, ja nekako nisam.

Imam četrdeset godina i veliku želju da imam mir, da slušam ptice i pregazim sve livade i planine Srbije. Šta je ona meni i vama kriva? Baš ništa. Krivi su nam ljudi… što smo se rasuli po cijelom svijetu, tražeći to zrno boljeg i ljepšeg života.

Svako je zacrtao neki svoj put. Nekom je tamo u bijelom svijetu bolje i neka je. Ja ću ostati ovdje, da sa nekolicinom čekam sve njihove dolaske i ispraćam ih ponovo sa našeg zajedničkog praga. Neko mora ostati da raspiruje svjetlo i gasi mrak. Neko mora ostati da čuva ovo naše mjesto pod Suncem.

Piše: Sav Taj Život ; preuzeto sa LOLA

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.